Oni su reprezentativci, svjetski rekorderi, svjetski prvaci i vice prvaci. Najtrofejniji sportaši u Hrvatskoj, još malo pa će biti i u svijetu. No glavne uloge i odluke u njihovu sportu nose ljudi iz Ronilačkog saveza, predsjednik i dopredsjednik. Oni su im, govore nam, stavili trenera koji o ronjenju na dah nema pojma.
"Ovaj trener Franjo Pinjuh, koji ni jednog dana nije s nama trenirao, on je bio gledao te naše treninge, ali on je gledao da nešto nauči, a ne da bi nas učio", kaže Hrvoje Škorić, reprezentativac.
Dopredsjednik Saveza ujedno je i izbornik reprezentacije.
Izbornika Rajkovića da sretnem, stvarno ne bih znala je li to ta osoba. Mi kada njih nešto trebamo, oni se ne javljaju na naše mailove ili pozive, tako da mi njihovu podršku definitivno nemamo, kaže reprezentativka Mirela Kardašević.
Dok oni osvajaju medalje, Vlada izdašno honorira. Kako njih, tako i ljude iz Saveza, koje, kako su rekli, malo tko i poznaje. Tako je trener ove godine dobio pozamašan iznos.
"On je, konkretno, za moj rezultat dobio 60.0000 kuna, on je pisan za moj rezultat da je radio sa mnom godinu dana i za to je dobio novce", kaže reprezentativac Vanja Peleš.
Dok je izbornik tijekom godina uprihodio još ljepši iznos.
"Dakle, dobio je barem oko 400.000 kuna za nagrade iz raznih ronilačkih sportova temeljem njihovih odličja sa svjetskih prvenstava", rekao je trener volonter Ivan Drviš.
I dok ove nabrojane barem donekle znaju, tu su, kažu, i neki koje nikada nisu čuli niti vidjeli.
"Mijo Vukušić, ja mislim da se tako zove, on je kao voditelj sportske reprezentacije, tako nešto, gdje je dobio 36.000 kuna. Ja ne znam tko je taj čovjek, nikada ga nismo vidjeli, ali je dobio novce", kaže Kardašević.
Ljudi iz Saveza dobiju nagrade preko njihovih medalja, a sami sportaši od Saveza mrvice. Pripreme, put na natjecanja, pa čak i kotizacije sportaši često moraju plaćati sami.
"Za naše asistente, koji su članovi reprezentacije bez kojih mi i ne možemo nastupati, nije odvojeno apsolutno ništa, a znamo da su bila sredstva za sve", kaže Damir Zurub, reprezentativac u podvodnoj fotografiji.
"Na primjer, 2015. je bilo SP u Kini. Prvo je Savez rekao da će platiti jednoj osobi. U međuvremenu su rekli da će platiti dvije osobe. Oni opet odlučili da će ići samo jedna osoba. Što bi značilo, ja sam bila druga na listi, da si trebam platit sama. Znači ili klub ili roditelji tad ili bilo tko drugi, nekakvi sponzori, međutim bilo je prekasno za sponzore, naravno, jer su to odlučili mjesec dana prije. Da bi oni na kraju rekli da neće niti tom mom kolegi platit i da oboje ako hoćemo, možemo ići sami o svom trošku", kaže Dora Bassi.
Savez pokriva četiri sporta koji nose medalje: ronjenje na dah, ronjenje s perajama, podvodnu fotografiju i orijentacijsko ronjenje. No kao što smo čuli, tek pojedinci mogu računati da će im Savez platiti put.
"Pa savezi bi trebali biti za sportaše, a ne obratno. Iako se često desi da je obratno", kaže reprezentativac Goran Čolak.
"Od osvojenih medalja isto ne vidimo apsolutno ništa, nikakvog novca. A da ne kažem da mi našeg izbornika u životu nismo vidjeli", dodaje Zurub.
Kako je ovo sve moguće? Zvali smo sve prozvane. Pokušali smo prvo s trenerom Franjom Pinjuhom stupiti u kontakt, zamoliti ga za izjavu.
"Evo, upravo sam sad prekinuo imam jedan razgovor vrlo bitan pa, ovoga, ako bi se mogli čuti kasnije?", rekao je Pinjuh i nije nam se više javljao na pozive.
Zvali smo i izbornika i dogovorili izjavu, jedva. Jer je rekao da je u gužvi i radi. Dva sata kasnije stigao nam je njegov poziv da ima temperaturu i povraća i da se mora ići testirati na koronu.
A nismo mogli ni do predsjednika Saveza Kamila Čuljka. Rekao nam je, citiramo, "da neće svit propast do sljedećeg četvrtka". Takve slične odgovore dobivali su i sportaši.
"Kina, Rusija, Francuska, Italija sa sobom imaju psihologe, mentalne trenere, nutricioniste, kamermane koji ih snimaju, ja sam pitao predsjednika, pa mi nemamo ništa od toga, njegov odgovor je bio 'što vi manje imate, to ćete vi više grist'", kaže Škorić.
Od čelnih ljudi Saveza nitko se nije javio, ali su nam se javili iz Olimpijskog odbora.
"Gledajte, mi ćemo s obzirom na sve ovo što se dešava, ako treba, poslati tamo i našu revizoricu, reviziju", rekao je Siniša Krajač, glavni tajnik HOO-a.
Ono na što upozoravaju naši proslavljeni sportaši nije samo pitanje novca, već i stručnosti. Trener je s njima nekoliko mjeseci. No, kažu, o ovim sportovima nema pojma.
"On je došao negdje početkom godine službeno, a na bazenu se pojavio u prvoj polovici ožujka", kaže Enes Ćerimagić, reprezentativac.
"Zapravo, na jedan trening je došao i pitao me mogu li ja njega odvesti na neki tečaj kako bi on mogao naučiti osnove ronjenja na dah, tako da to zapravo govori o njegovom znanju o ronjenju", kaže Kardašević.
Sjedi i gleda jer zapravo ne zna što bi radio, a trener je reprezentacije.
"Nema nikakve položene tečajeve. Ništa. Što se tiče ronjenja na dah. On je, ako ja dobro znam, nekakav karate trener i stavili su ga na mjesto trenera reprezentacije", govori Peleš.
Išao je i na natjecanja, bazensko u Beogradu i dubinsko u Turskoj.
"Sad se desilo u Turskoj, kad je bilo dubinsko prvenstvo na svjetskom prvenstvu, da sam imao blackout pod vodom, on nije znao kako reagirati, a bio je tamo voditelj puta. Srećom, postoje tamo doktorske i stručne službe koje su mi pomogle nakon tog događaja da bi bio spreman idući dan se takmičiti", rekao je Budimir Buda Šobat, reprezentativac.
I nije samo dobio nagradu, već dobiva i plaću za posao koji ne radi. Plaću mu sufinancira Hrvatski olimpijski odbor kao trenera za razvoj sporta.
Smije li on kao trener za razvoj sporta biti trener reprezentacije? Je li to njegovo radno mjesto, prima li on plaću za to?
"Sad mi ulazimo u dio Saveza, dakle, kako se on predstavlja, u to ja ne mogu ulaziti. Mi ga vodimo kao trenera za razvoj sporta", kaže Siniša Krajač, glavni tajnik HOO-a i dodaje kako bi morali sad provjeravati radi li to ili ne.
Govore nam da je ista klika više od desetljeća na tim funkcijama. Biraju ih ronilački klubovi. Problem je što su u Savezu i oni koji se bave natjecateljskim dijelom, ali i oni klubovi čiji rad ronilački svijet ne poznaje. Od skupština su mnogi odustali.
"Prvo organiziraju skupštinu u Imotskom, u Metkoviću, gdje moramo platiti smještaj, ogromna je cijena puta, a zapravo znamo što će nas tamo dočekati. Dobijete nekakva financijska izvješća koja su, ne znam za nas koji nismo financijski stručnjaci, a niti oni, dok dobro ne pregledaju, ne mogu znati o čemu se tu radi", kaže Božidar Flis iz ronilačkog kluba Šoderica Koprivnica.
Ali na izbornim skupštinama, govore nam, pojavljuju se klubovi za koje nitko ne zna.
"Dakle neposredno pred sam reizbor čelnika Saveza uplati se u obližnjoj pošti ili na samom mjestu događaja, dakle izborne skupštine, uplati se onoliko članarina za neke klubove koji uopće nisu viđeni u hrvatskom ronilaštvu koliko je potrebno da bi ovi čelnici Saveza pobijedili", tvrdi Ivan Drviš.
"I, naravno, oni nas nadglasaju. Onda vidite da to nema nikakvog smisla", dodaje Flis.
Nikakva dokumentacija niti izvješća nisu objavljena na stranicama Saveza, a u neformalnom razgovoru s članovima upravnog odbora rečeno nam je da je to vječna borba kako bi saznali za kakve odluke trebaju glasati, borba za zapisnike i izvješća.
"Iz statuta su izvađeni najvažniji podaci. Dakle, poslovnik o radu skupštine, poslovnik o radu upravnog odbora izvršnog, pravilnik o primanju u članstvo", govori Drviš.
Sad kad se priča zakuhala, izlaze kosturi iz ormara, i to oni koji dokazuju kako predsjednik kluba ne sluša vlastite postulate, onaj "što manje imate, to ćete više gristi". Bar ne kada je u pitanju njegov ronilački klub.
"Gospodin Kamilo Čuljak je za svoj klub dobio od Hrvatske vojske, odnosno od Ministarstva obrane, jedan stari ruzinavi brod za potrebe rehabilitacije invalida domovinskog rata", rekao je Drviš.
Za obnovu broda novac je dobivao preko raznih natječaja.
"Putem raznih natječaja preko milijun i nešto tisuća kuna, što se već zna, brod nikada nije zaplovio i pitanje je hoće li ikada zaploviti", dodaje.
Vlasnik škvera nam govori kako u brod nije utrošeno toliko, već manje i kako ga je obnovio.
"Ja mislim da je utrošeno u taj broj na samom početku oko 500 tisuća kuna. I ja sam taj brod kompletno uredija, ali prije 15 godina, gospođo", kaže Marko Bašić, vlasnik škvera.
Nitko nikada nije došao po njega. Pa je propao jer 15 godina stoji, za otpad je. Bez obzira na to predsjednik Saveza se sa svojim klubom i dalje javlja na natječaje. Na posljednjem ove godine je dobio 20.000 kuna. A vlasnik škvera ga desetljeće moli da makne olupinu.
Primjer broda, govori nam trener volonter Drviš, je primjer načina rada. Upravo je zbog toga on dao ostavku na mjesto trenera.
"Ja sam šutio cijelo vrijeme dok nije došlo do životne ugroze sportaša. To više nisam mogao dozvoliti i ja sam jednostavno morao dati ostavku da im ne dajem više legitimitet", kaže Drviš.
Ronjenje na dah itekako može biti opasan sport. Tjeraju tijelo do granica, trener bi trebao znati koje su te. Ovaj njihov službeni pak ne zna ništa o ronjenju.
"Osjećamo se ugroženo i osjećamo se na neki način kao ljudi od kojih se prave budale jer ta razina bezobrazluka da vam netko stavi vašu glavu u torbu da bi izvukao nekakve novce iz javnih sredstava je skandalozna", kaže reprezentativac Ćerimagić.
Raznorazni ljudi za koje nisu čuli dobivaju nagrade preko njihovih medalja, ni orali ni kopali. No zato se svi ovi sportaši nadaju da će sve nadležne institucije početi kopati gdje treba. Svoj dopis u kojem navode sve ovo proslijedili su i USKOK-u.
Emisiju gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr
