Kazališna predstava „Eichmann u Jeruzalemu“ Zagrebačkog kazališta mladih premijerno je izvedena u petak 22. 3. i od tada ne prestajemo razmišljati o tome koliko je sjajna. Prožeta intimom, osjećajima koji zadiru duboko u ljudsku bit i narav zla, „Eichmann u Jeruzalemu“ točno je ono što je zagrebačkoj kazališnoj sceni trebalo. Katarza proizišla iz rekonstrukcije zla.

Galerija


Suđenje Adolfu Eichmannu vjerojatno je najpoznatije suđenje 20. stoljeća, s kojim se čak ni ono nirnberško ne može mjeriti. Adolf Eichmann, čovjek-birokrat, odgovoran za smrt milijuna ljudi, koji je provodio svaku, pa i najužasniju odredbu političkog vrha Trećeg Reicha, rješenje „židovskog pitanja“ uzeo je u svoje ruke i organizirao deportacije i transport nesretnika, čiji su navodno bezvrijedni životi završavali u paklu plinskih komora.

Vezani članci Dobro je dok umiremo po redu (Foto: ZKM) ZKM-ova obiteljska drama s daškom crnog humora živopisna je oda strahu od življenja Črna mati zemla (Foto: ZKM) ZKM-ova hit-predstava koja ruši granice bola donosi tragično emotivnu priču o smrti i životu

Prvo suđenje Nijemcu u Izraelu i ujedno svjetski pravno-politički presedan jer se sudilo otetom čovjeku, Eichmannov sudski postupak postao je show, predstava za cijeli svijet kojim je mlada Država Izrael poručila svijetu da nikada neće zaboraviti i, još važnije – nikada neće oprostiti.

Filozofkinja Hannah Arendt, Židovka u egzilu u SAD-u, izvještavala je sa suđenja te se iz njezine misli javila općepoznata teza o banalnosti zla kojom se objašnjava manjak njegove dubine, supstance, zbog čega uvijek ostaje teško objašnjivo, neshvatljivo jednostavno. Obično.

Žrtve i krvnici – što ih razlikuje?

Jednostavna, ali iznimno efektna i prodorna režija Jerneja Lorencija, uz fantastične izvedbe glumačke ekipe, sjajnu dramaturšku podlogu i mnoštvo intimnih priča samih glumaca, čine ovu predstavu užitkom za gledanje, promišljanje i osjećanje. Teška tema kakva je holokaust i suočavanje s njim poseban je izazov i za gledateljstvo i za publiku. Isprepletenost osobnih svjedočanstava preživjelih, priča glumaca koji iznose vlastite obiteljske priče te kontekstualizacija zla u bezvremenskoj i univerzalnoj ljudskoj naravi, koja je, kao što nam povijest neprestano ukazuje, jednostavno vrlo lako pokvarljiva, spoj je koji ostavlja bez daha.

Uz pomoć različitih medija, knjiga, filmova, predavanja, „Eichamann u Jeruzalemu“ uspio je u trosatnoj predstavi, koja niti jednog trenutka nije dosadna, stvoriti iznimno dobro komponiran kolaž tema i poruka. Od priznavanja vlastitog nepoznavanja teme, učenja o njoj kroz potresne priče preživjelih, otkrivanja poraznih podataka o Drugom svjetskom ratu u Zagrebu, pa sve do intimnog povezivanja sa stradanjima u holokaustu.

Od nepoznavanja do prepoznavanja, tako bi se mogao sažeti put koji glumci prođu u tri i pol sata fantastično emotivnog putovanja kojim publiku uvedu duboko intimno u vlastite živote i otkriju nam – da smo svi isti. Svi smo mogli biti žrtve koncentracijskih logora. Jednako kao što smo svi mogli biti i krvnici.

Otuđene duše u ljudskim tijelima

Režijski pristup „Eichamnnu u Jeruzalemu“ više je no netipičan. Glumci glume tek u sekvencama, jasno naznačenim prikazima onoga što su i sami oni gledali negdje drugdje. Vrhunske su to izvedbe izvedbi, prepričavanje priča onih koji ih možda više sami ne mogu ispričati, no željeli bi da njihova svjedočanstva netko prenosi. Možda baš glumci ZKM-a.

Simpatičan nastup glumaca, koji publici od početka pristupaju kao prijateljima, jednakima, s kojima se u razgovornom tonu započinje prepričavanje procesa samog nastanka i pripreme za ovu predstavu, opusti gledateljstvo. Lica se smješkaju, prepoznaju se. I onda, kada se gledatelja uvede u priču, kada mu je ugodno i kada se osjeća blisko glumcima na sceni, tada započinje put u pakao holokausta, a maestralne transformacije glumaca pretvaraju ih iz dobro nam znanih lica u neke ispijene žrtve najgoreg genocida u povijesti čovječanstva. Potpuno otuđene od svoje ljudskosti. U kojoj smo se prepoznali.

Gradacijom ozbiljnosti teme predstava postiže efekt lavine. Jednim malim pomakom zakotrlja se povijesni užas koji svakoga od nas može pomesti i zauvijek izbrisati s lica Zemlje. Samo zbog hira jednog čovjeka ili zbog potpisa nekog birokrata Eichmanna. Koji se brani da je izvršavao zapovijedi, nije li to ono što se i očekuje od uzornog građanina i službenika jedne države?

Glad za suočavanjem s traumom

Iako je teško izdvojiti tko od glumačke postave posebno briljira jer su svi u ovaj projekt velikodušno unijeli same sebe, Mia Melcher cijeloj je stvari donijela tako snažnu ekspresiju vlastitih emocija da su je i gledatelji, koliko god skeptični ili možda tvrdokorni bili, morali osjetiti. Njene su suze i suze svih onih koji su na bilo koji način bili dodirnuti užasima koji mogu proizaći iz ljudske prirode.

Odličan je i Dado Ćosić, čija je obitelj bila direktna žrtva političkih sistema ovih prostora. Posljedice te žrtve nisu bile očite samo u smrti pojedinih osoba, već i u prenošenju transgeneracijske traume koju Ćosić i dalje osjeća.

Vezivanje problematike suočavanja s prošlošću holokausta na ovim prostorima i njezino vezivanje za grad Zagreb vrlo je efektno. Uči nas sagledati vlastiti grad na novi način. Gdje su zgrade u kojima su klubovi koje posjećujemo, u čijim smo se prostorijama opijali, a nekoć su služile kao uredi u kojima su se pripremali popisi ljudi za transport. Za odstrel.

Univerzalno kao klupko individualnog 

Od univerzalne priče, „Eichmann u Jeruzalemu“ dolazi do onog duboko osobnog, usmjerenog na pojedinca. Na osobni prostor, koliko god malen bio, možda tek kao 1,7 kvadratnih metara ljudske kože, na jedinstveni doživljaj koji bi, duboko smo uvjereni, svatko trebao doživjeti barem u tri sata ove vrhunske kazališne predstave.

Teška tema, odlična izvedba. Smješkat ćete se, ali i plakati istovremeno. Razmišljati danima kasnije. Možda zahtjevan kazališni zalogaj, ali nužan i izvrstan. Jednostavno je – svatko bi trebao pogledati „Eichmanna u Jeruzalemu.“

Šime Vrsaljko ponovno obara s nogu na društvenim mrežama, pogledajte njegovu "ekipu iz kvarta"