Vukovarsko mnogima danas slatko teče niz grlo, a možda bi moglo još i slađe kad bi znali da je Vučedol dom prvog piva. No, zlatna tekućina koju su Vučedolci pili na slamku tek je dio iznimnog nasljeđa koje baštinimo sve do danas. Prateći zvijezde ustanovili su najstariji indoeuropski kalendar, koji datira iz 2600. godine prije Krista i stariji je nekoliko stoljeća od Stonehengea. Kalendar nazvan Orion po dominantnom zviježđu zimskog neba, čudesnom nebeskom lovcu koji je u vučedolskoj kulturi bio jednakovrijedan Suncu, prepoznaje četiri godišnja doba i 12 tjedana. Orionov dolazak označava prvi dan zime, a njegov nestanak njezin prestanak.
Ono što nikada nije prestalo na ovom području to je život. Već tisućama godina prostor Vukovarsko-srijemske županije područje je na kojem obitavaju ljudi i to se ne mijenja. ''Vukovar je prostor za život, izazov'', kaže za DNEVNIK.hr Dijana Antunović Lazić, izvršna direktorica Europskog doma Vukovar, dok pogledom pratimo prelijepi moćni Dunav na čijim su ovdašnjim obalama svoj dom našli prvi europski zemljoradnici koji su pokrenuli prvu industrijsku revoluciju.
Vukovar ima Bajaderu, a ima i bombonjeru
Bajadera, električni panoramski turistički brod WaterBus, koji je zaokružio svoju zelenu priču kao održivi i razvojni turistički proizvod koji koristi obnovljive izvore energije te je u potpunom skladu s očuvanjem prirode i okoliša, dobro je poznata vukovarska priča.
No Muzej vučedolske kulture prava je bombonjera i jedna od najvećih posebnosti Vukovara. Posvećen je samo jednoj prapovijesnoj kulturi, na autentičnoj lokaciji Vučedola, ishodištu vučedolske kulture i jednom od najznačajnijih arheoloških lokaliteta u Europi.
''Vučedolsku kulturu smještamo između 3000. i 2600. godine prije Krista, a nastala je na malom prostoru između Dunava, Drave i Save te se proširila na prostor današnjih gotovo 14 europskih zemalja. Na Vučedolu je živjelo oko 2.000 ljudi, a živeći u nizinskom kraju, zbog ravne crte horizonta na kojoj nisu mogli bilježiti kretanje Sunca tijekom godine, Vučedolci su se okrenuli promatranju noćnog neba na kojemu su uočili pravilne izmjene šest zviježđa i na osnovi njih su napravili najstariji indoeuropski kalendar'', objasnila je za DNEVNIK.hr ravnateljica Muzeja vučedolske kulture Mirela Hutinec, arheologinja zaslužna za jedan od najpoznatijih ovdašnjih nalaza - vučedolsku čizmicu.
Plejade, Mars, Venera, Orion i Sunce
Svoja znanja Vučedolci su zapisivali na keramici s jako puno ukrasa zbog čega se kaže da su imali prvo europsko slikovno pismo – piktografsko pismo, a upravo tako je kalendar i dešifrirao suautor stalnog postava Muzeja Aleksandar Durman s Odjela za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, ugledni hrvatski arheolog čiji je gotovo cjelokupan arheološki rad posvećen vučedolskoj kulturi.
Ritualnim ukopom unutar naselja u grobu zabilježen je i najstariji točno utvrđen datum u prapovijesti: 9. ožujka 2889. godine prije Krista.
Kako je i zašto taj datum zabilježen te tisućama godina kasnije dešifriran, samo je jedna od mističnih vučedolskih tajni koje otkriva Muzej vučedolske kulture – arheološka, muzeološka i arhitektonska atrakcija, vrhunski turistički proizvod i moderna edukativna riznica te važan projekt očuvanja hrvatske nacionalne baštine kojim su Vukovar i Vučedol upisani u svjetske znanstvene, kulturne i turističke karte. Vučedolska kultura je i prva kultura koja je povezala nizinske predjele Slavonije i Jadran što potvrđuju i brojni nalazi na jadranskim otocima.
Arheološka istraživanja duga više desetljeća pokazala su da su Vučedolci uveli brojne standarde kojih se držimo i danas, istaknula je Hutinec: ''Živjeli su u uređenim naseljima i obiteljskim kućama koje su imale po tri prostorije i bile namještene, imale su ognjište i vrata širine 80 centimetara. Poznavali su i neke mjere tako da je raspon na tkalačkom stroju iznosio jednu stopu, odnosno 26,5 centimetara. Već tada su proizvodili pet vrsta obuće svaku izrađenu posebno za lijevo i desno stopalo. U obiteljskim kućama su imali više od 20 vrsta različitih vrsta posuđa, a svatko od ukućana je jeo iz svoga tanjura. Imali su i teretna kola na četiri kotača, bavili se stočarstvom i poljoprivredom te iznimno razvijenom metalurgijom. Imali su serijsku proizvodnju sjekira što je potvrdio pronalazak ostave s 50 vučedolskih sjekira koje su težile od 921 do 923 grama, a prva poznata pila na svijetu nastala je u okviru upravo vučedolske kulture''.
U nizu tisuća važnih nalaza najvrjedniji i najpoznatiji svakako su vučedolska golubica, koja je pronađena u prošlom stoljeću, te vučedolska čizmica, koju je 2007. godine pronašla upravo Hutinec. Posuda u obliku ptice s nalazišta u Vučedolu jedna je od najzanimljivijih keramičkih posuda iz ranoga metalnog doba s prostora Hrvatske. Pronađena je prigodom arheoloških iskapanja 1938. godine i od tada se čuva u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Iako se mislilo da posuda prikazuje golubicu, zapravo je riječ o mužjaku jarebice, ptici koja se usko vezuje uz štovanje indoeuropskoga boga vatre i ljevačkog zanata. Novija arheološka istraživanja dokazala su da se ova posuda koristila u obredima koje je predvodio mjesni vrač – šaman, a obredi su bili posvećeni bogu vatre i ljevarstva koji ima iste značajke kao kasniji grčki bog vatre Hefest.
Dolka, djevojčica u crvenim vučedolskim čizmicama
Prva bronca iz vučedolskog sloja došla je u Troju, a ne obratno, a grčka mitologija dobrim dijelom leži upravo na onome što je stvoreno u vučedolskoj kulturi čiji su pripadnici vjerovali i da poslije smrti nema povratka. Hefest, Dedal, Tal, Polikasta, jarebica… koja je zapravo njihova veza s ovim krajem otkriva se u jednoj od priča u Muzeju, u čijih je 19 prostorija kao 19 izložebnih cjelina prikazan život Vučedolaca pa posjetitelji mogu vidjeti originalne nalaze te replike njihovih kuća, alata, pribora za lov i ribolov, posuda, saznati više o njihovu načinu života te navikama i vjerovanjima. Sve to prate multimedijski sadržaji, koji oduševljavaju brojne posjetitelje, posebno mlade i djecu, a upravo to posebno veseli s obzirom na to da je Muzej, kako podsjeća Hutinec, ''medij kojim se široj publici prenosi bogato i široko znanje. Nema svatko vremena čitati arheološku literaturu i mi nastojimo educirati ljude kroz naše edukativne sadržaje i nastavak istraživanja''.
U tom važnom poslu od velike je pomoći Dolka, djevojčica u crvenim vučedolskim čizmicama, koja najmlađima (a i ne samo njima) kroz svoje priče jednostavnim, dječjim jezikom pokušava dočarati život na ovim prostorima prije pet tisuća godina, koji će biti dodatno praktično predstavljen u Arheološkom parku. Gradit će se radionice u kojima će biti predstavljeni stari zanati, svojevrstan zoološki vrt sa životinjama koje su uzgajali Vučedolci, planetarij, ljevaonica bakra, rekonstruirano nekadašnje naselje, sagrađen centar za istraživanje, restoran, parkiralište...
“Projekt Arheološki park Vučedol zamišljen je kao platforma, okosnica i pokretač složenog programa sustavnih interdisciplinarnih istraživanja arheološkog lokaliteta Vučedol koji širi prostor Vučedola, prezentira kao arheološko povijesni, ali isto tako turističko-ugostiteljski i sportsko-rekreativni centar”, govori nam Hutinec dok šetamo serpentinama travnatoga krova Muzeja na vrhu kojega je arheološko nalazište, a sama zgrada ugrađena u lesnu padinu uz obalu Dunava potpuno je uklopljena u prirodu i prostor ne narušava, već ga oplemenjuje i čini jedinstvenim.
Ne čudi da se ovaj projekt koji uspješno povezuje arhitekturu zgrade, elemente stalnoga postava i zone lokaliteta okitio i nizom prestižnih nagrada, a sve zahvaljujući tome što je u njegovu stvaranju tijekom cijeloga procesa ravnopravno sudjelovao i kontinuirano surađuje niz stručnjaka i stručnjakinja različitih struka: arheologa, muzealaca, arhitekata, dizajnera i izvođača radova.
Lenta vremena: Vukovar - Grad muzeja
Toliko je toga dosad već pronađeno na Vučedolu iako je, kako upozorava Hutinec, istraženo tek oko 10 posto lokaliteta što znači da slijede još godine i godine istraživanja. Vučedol je daleko od ispričane priče, kao i Vukovar čiji je veliki potencijal upravo arheološko bogatstvo grada koji na svojoj prošlosti gradi budućnost.
''Imamo sjajnu suradnju ne samo s našim sugrađanima iz Vukovara, nego i iz šire okolice i vidimo koliko su oni zahvalni i zadovoljni jer imamo takav sjajan prostor u gradu. Vukovar zaista jest Grad muzeja'', ističe Hutinec i dodaje: ''Uz sjajan postav Gradskog muzeja Vukovar koji pokazuje baštinu od najranijih vremena do suvremenog trenutka preko ovog vučedolskog prostora koji prikazuje jedan specifičan Muzej preko Franjevačkog samostana, Memorijalnog centra Domovinskog rata, Vodotoranj, Ratna bolnica… To su sve pozicije koje Vukovar mogu pokazati u jednom pravom svjetlu''.
''Bez obzira što je u hrvatskoj javnosti Vukovar vrlo često percipiran kao samo grad sjećanja ili kao grad koji je doista podnio veliku žrtvu za domovinu, mi vidimo da su naši korijeni znatno dublji, da upravo ta žrtva koju su naši branitelji i sugrađani podnijeli ovim nastavkom života, pozitivnim životom, dobiva na svojoj vrijednosti. Mi ovdje živimo punim plućima, tijekom čitave godine. Naravno da nikada nećemo zaboraviti memoriju koja nam je ostala, osobito značajna iz devedesetih godina, ali ono što je važno je da je važna i budućnost gdje će se i kroz implementiranje kulturne baštine dobiti i na kvaliteti života, ali isto tako i na otvaranju novih radnih mjesta te na jednoj novoj ljepšoj, vedrijoj slici Vukovara uopće i u svijetu'', zaključuje Hutinec.
Nasljeđe dobroga duha Vukovara
''Za 15, 20 godina voljela bih reći da je Vukovar postao kontinentalno turističko središte, da može pokazati sve svoje vrijednosti multikulturalnosti prije svega, i da je grad mladih i budućnosti'', kaže Antunović Lazić i dodaje: ''Temelje za to već imamo, ali nemamo puteve, a dva su razloga zbog kojih zapinjemo: medijska i politička promocija grada, no to bi se moglo mijenjati - uređivačke politike bi mogle biti takve da se iz Vukovara izvještava na pozitivan način i da se pokazuje i primjere dobre prakse, a političari bi kvalitetnom komunikacijom i medijacijom mogli proizvesti puno dobroga u Vukovaru''. One koji bi mogli prigovoriti da se time možda probleme gura pod tepih podsjeća: ''Kvalitetna komunikacija govori i o problemima, a tada bi postojala ravnoteža''.
U radu Europskog doma Vukovar uvijek je jako značajna bila komunikacija i upravo je ta otvorena komunikacija stvarala kvalitetno tlo, istaknula je Antunović Lazić: ''Mislim da je ona ključ funkcioniranja bilo koje zajednice. Ovdje su bili narušeni međuljudski odnosi i kada smo u početku organizirali razna događanja na tribine smo dovodili ljude koji su bili bitni, poznati i lokalno i nacionalno, nekad i na međunarodnoj razini, i oni su na određene teme držali predavanja nakon kojih su u raspravi sudjelovali i građani. To su bili počeci otvaranja dijaloga u lokalnoj zajednici''.
Ogromnu ulogu u tom procesu imala je pokojna Ljiljana Gehrecke, poznata i kao dobri duh Vukovara, koja je s grupom istomišljenika i istomišljenica sudjelovala u osnivanju Europskog doma Vukovar, udruge čija je osnovna zadaća učvršćenje mira u istočnom dijelu Hrvatske i prevladavanje podijeljenosti vukovarske zajednice. Kao volonterka je sa suradnicima realizirala niz projekata vezanih za rekonstrukciju zajednice, rješavanje problema traume i stresa, prevladavanje patnje i mržnje, boreći se za mir, slobodu, demokraciju i toleranciju.
''Danas, ne samo kod nas, već i u cijelom svijetu, nema preče zadaće od stvaranja mira. Cijeli svijet se trenutno nalazi na rubu ponora, u koji ga može sunovratiti samo jedan jedini nerazumni potez moćnika. Od prijeteće katastrofe može nas spasiti samo jedna stvar, a to je apstinencija od svakog nasilja i mirno, razumsko rješavanje svih postojećih problema. Što se Vukovara tiče, ne želim reći da se samo nadam, već da sam uvjerena u to, da će bol i patnja kroz koju su Vukovarci prošli za vrijeme i poslije rata biti pokretačka snaga za skok na višu razinu svijesti, koja će omogućiti bolje razumijevanje prošlosti i izgradnju zdrave, učinkovite zajednice u budućnosti', govorila je Ljiljana Gehrecke, čiji je na raznim razinama i međunarodno priznat rad bio posvećen ublažavanju trauma od rata i oporavku ljudi, odnosa i zajednice u Vukovaru te usmjeren prema istinskom zajedništvu, rad koji je podrška ljudima i neosporna baština za buduće generacije.
Europski dom Vukovar je osnovan 2000. godine, a u njegovu osnivanju sudjelovala je, tada kao najmlađa članica, i Antunović Lazić: ''Željeli smo priču europskim integracijama, pričalo se da će Hrvatska ući u Europsku uniju, već je bilo uspostavljeno i Ministarstvo za europske integracije. Međutim, u Vukovaru se o tome nije moglo razgovarati jer su ljudi bili preopterećeni svojim osobnim problemima – izgradnjom kuća, obnovom, borili su se za osnovne egzistencijalne stvari. Vukovar je tada bio duboko pogođen traumom i trebalo se okrenuti prema ljudima na osobnoj razini i razgovarati s njima ponaosob, bilo na kavi, na ulici, kroz neke radionice, kroz neke kreativne opuštajuće stvari''.
Kakve veze imaju Vukovar i vegeterijanci?
Tribine Europskog doma Vukovar postale su mjesto susreta, edukacije i dijaloga među neistomišljenicima, između ostalog i zahvaljujući jednom vrlo domišljatom ''triku''. Naime, ''Ljiljana Gehrecke je potencirala vegeterijanski domjenak što je u Slavoniji prilično neobično, ali je lijepo pokazalo mogućnost prelaženja barijera i ustaljenih stvari. Ljudi su se znali često čuditi. No s vremenom bi počeli komunicirati i bilo nam je jako dragocjeno što su na tim tribinama pokrenuti neki razgovori'', istaknula je Antunović Lazić.
''Škole su tada bile podijeljene i fizički, ne samo po programima kao danas, smjene također, djeca su odlazila isključivo u jednu ili drugu smjenu po etničkoj pripadnosti, odnosno po tome gdje su ih roditelji upisali, a mi u prvih 10 godina nismo uspjeli potaknuti mlade na uključivanje jer su u to vrijeme bile velike predrasude o radu udruga koje imaju neki europski opis ili koje imaju sredstva izvana, to ovdje nije bilo prihvatljivo'', prisjetila se također.
Pročitajte i ovo
''U Vukovaru nemoguće stvari postaju moguće, ali i obratno''
''Iako za Vukovar ni danas ne možemo reći da je na nekoj zadovoljavajućoj razini, nije ni onakav grad kakvim najčešće bude prikazan kroz medije. Vukovar je jedan manji grad na istoku Hrvatske koji se nosi sa svojom traumom, s posljedicama ratnog djelovanja, ali puno je veći problem iseljavanje cijelih obitelji što će vjerojatno pokazati i Popis stanovništva, a mi to i vidimo što znači da se Vukovar nosi s gospodarskim teškoćama, a posljedice sveukupne krize uvijek se malo više odraze ovdje u gradu. No, on živi na jedan svoj način, funkcionira. Vidjet ćete da imamo od svega možda malo, ali je sadržajno, primjerice od Muzeja vučedolske kulture i Gradskog muzeja Vukovar pa do raznih aktivnosti koje se odvijaju u Hrvatskom domu, imamo amatersku dramsku skupinu, različite sekcije… a toga nije bilo prije nekih 10, 15 godina. Sve više i sve češće imamo različitih izvannastavnih i izvanškolskih aktivnosti, djeca Vukovara se također zajedno natječu u raznim sportskim, društvenim i kulturnim aktivnostima, evo, ja sam majka jedne mažoretkinje i uvijek me veseli putovati i sudjelovati, navijati na tim natjecanjima i vraćati se kući s medaljama'', istaknula je Antunović Lazić.
Video: Anamaria Batur
Dodaje i da je ono što je bilo nezamislivo u drugim gradovima, ovdje bilo realno: ''Često se znam našaliti i reći da nemoguće stvari u Vukovaru postaju moguće, a moguće stvari su nekad u Vukovaru nemoguće''. Jedna od takvih je, nažalost, propala interkulturna osnovna škola u Vukovaru, ambiciozni pokušaj premošćivanja etničke podijeljenosti Vukovara. Nova škola trebala je omogućiti učenicima da zajedno, neovisno o etničkoj pripadnosti, uče o kulturnoj baštini svih etničkih skupina u Vukovaru da bi se bolje upoznali, razvili razumijevanje i poštivanje za različitost.
''17 godina je trajao proces, nijedna politička struktura se nije usudila ući u koštac s time i barem probati da to funkcionira, nego su se svi bojali da će izgubiti političke bodove, i to od lokalne do nacionalne razine'', kaže Antunović Lazić. Što se roditelja tiče, kada ih se pita je li sazrelo vrijeme da se ukine zakonom omogućena podijeljenost djece u vrtićima i školama, neformalno će reći da, formalno će zanijekati.
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
Mirna reintegracija kao nedovršen posao
Uz nestale u ratu etnička podijeljenost djece koja su naučila živjeti u podijeljenim zajednicama jedan je od problema koji najviše tište Vukovarce i Vukovarke i bolna točka inače jednog od najuspješnijih mirovnih procesa na svjetskoj razini. Naime, izgradnja mira je trajan i stalan posao, a on je ovdje shvaćen kao dovršena priča iako to nije.
Na tom tragu razmišlja i Antunović Lazić: ''U taj proces nisu svi krenuli otvoreno, ali kada su krenuli, krenuli se ga doista provesti i ključna stvar je bila izgraditi povjerenje među ljudima. Šteta što je ostalo u uskom krugu, trebalo je stvoriti sustav. Mi smo svi radili, slagali kao puzzle, ali mozaik nismo stvorili. Ključno je to što nije izrađena strategjja mirotvornog djelovanja. Ulagali smo svi jako velike napore, međunarodna zajednica je uložila i velika novčana sredstva, sve za izgradnju zajednice uz poštivanje svih žrtava. Koliko god možda pojedine strukture ne prihvaćaju mirnu reintegraciju, ona je sačuvala tisuće i tisuće života. No, u obrazovnom sustavu je trebalo možda staviti neka ograničenja od tri, pet, 10 godina, kao što je bilo za policiju i vojsku da se sve objedini…Možda u tom slučaju ne bi bilo situacija kojima se političari loptaju''.
A djeca se, kaže, druže, bave se zajedno određenim aktivnostima, neka su već išla i zajedno na maturalac: '' Mislim da mediji trebaju promovirati dobre strane, male sitne korake koji se pokrenu u Vukovaru. Često baveći se lokalnim problemima propuštamo značajne prilike i vidjeti širu sliku, a moglo bi se lijepo raditi i razviti ovaj prostor kao turistički kraj – Vodotoranj, vučedolska kultura, ratna ruta, brodovi… No, ovdje uvijek nešto zapne i kao da se zaveže neki čvor, vlada neka apatija i stvara pasivnu populaciju. Teško je, a trauma je dodatan sloj. Mi nemamo izrađenu viziju Vukovara. Ljudi ne surađuju dovoljno međusobno. Kad se spominje dolazak, nemam problema s time da ljudi odlaze. Upoznaju neke nove kulture, nauče nove stvari, ali trebali bi na taj način obogatiti i sebe i onda doći ovdje i podijeliti stečena iskustva. No ljudi najčešće odlaze trbuhom za kruhom, iz nemoći i iz očaja, a ne jer to stvarno žele''.
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
Ključ ozdravljenja leži u dijalogu
''Ključni problem je gospodarstvo, politika državna nas je zanemarila - to mi vidimo sustavno već 20 godina. Ovo je nekada bio dobar i kvalitetno razvijen industrijski kraj, ja kao dijete nisam znala da manja mjesta nemaju bazen, baletnu školu… kao što je bilo u Borovu naselju. Ljudi s ovoga područja imaju tradiciju rada, ovdje su ljudi vrijedni, zanemarena je i ta zemljoradnja, bilo smo i žitnica i sada najednom ispada da ništa ne funkcionira. Neka karika fali. Ako se mogao razviti primorski kraj, sigurno može i ovaj. Problem zapravo vidim u radu pojedinih institucija koje rade svaka za sebe umjesto da se zajedno sjedne i razgovara, mora postojati umrežavanje'', ističe Antunović Lazić.
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
Sve nam pokazuje, pa i ova kriza, podsjeća, da moramo zajedno surađivati: ''Ako nema suradnje, propada svijet, kako na globalnoj, tako i na lokalnoj razini. Nemamo mi ništa od toga ako si ljudi krenu prebrojavati krvna zrnca, ako imam posao i plaću, a moja dva susjeda nemaju ne može meni biti dobro, ako kraj mene živi nesretna osoba ili obitelj, to je energija koja okružuje mene i moju obitelj, ne mogu se ja izolirati''.
''Bitno je razvijati dijalog i imati zajednički interes, a sigurno ga imamo'', zaključuje Antunović Lazić i podsjeća: ''Vukovarska Ada je mjesto gdje se svi okupljamo, volimo se svi kupati, jesti fiš paprikaš, igrati odbojku, biti u čamcu… ima, ima dodirnih točaka i točkica. A ovo je prostor žitnice, rijeke, koji je zdrav, sjetimo se Vučedola i golubice, prostor na kojem se živi već više od 5.000 godina i ljudi se stalno doseljavaju, ovo je dobar prostor za život, izazov – Vukovar''.
