Sigurno ste se, ne jednom, ulovili u razmišljanju ili izgoravanju rečenice – „Čega se sve taksisti, jadnici, naslušaju dok voze!“ Duge noćne vožnje, razgovori u sitne sate te šareno mnoštvo osobnosti glavna su karakteristika taksiranja, a upravo kazališna uspješnica Teatra Exit „Taksimetar“ progovara o svim čarima, ali i tegobama tog posla koji omogućuje pomno seciranje društva.

Galerija


„Taksimetar“ je predstava koja na slabo osvjetljenu scenu Teatra Exit, dinamičnom interakcijom dvaju glumaca, donosi crtice iz života jednog prosječnog zagrebačkog taksista.

Sitne neuroze društva koje jedva preživljava

Vezani članci Nevjerojatan događaj (Foto: Teatar Exit) Čudesno šarmantna predstava o žabama i neurozama društva koja jamči večer dobre zabave Na predstavi mogu uživati i psi (Foto: Davorin Visnjic/Pixsell) Njuškanjem do ljudskog srca: "Pseća" predstava za ljubitelje pasa i one koji će to tek postati

Glavni adut, na koji predstava i igra, jest ne pretjerano dotjerana i ispolirana analiza društva i svih njegovih problema. Nizom likova i interakcija u taksiju redatelj Matko Raguž i autor teksta Goran Vojnović gledateljima su predstavili kratku analizu najvećih boljki hrvatskog društva – od korupcije, varanja na taksimetru, preskupih cijena goriva, razvoda, loših obiteljskih odnosa i visoke nezaposlenosti među mladima, sve do netolerancije društva prema homoseksualcima ili bilo kome tko iole odskače od prosjeka.

Sitne su to neuroze društva koje jedva uspjeva skrpati kraj s krajem, i u financijskom i u emocionalnom smislu, pa svoje nesigurnost kanalizira kroz agresivnost i ljutnju.

Konceptualni umjetnici, novopečeni japiji, nezaposleni mladići, neiskusni svećenici, frustrirani Hercegovci, pa čak i transvestiti, likovi su s kojima se taksist, htio ili ne htio, zbog opisa vlastitog posla mora susresti. Pa tako u razgovorima s njima saznajemo kako se osjećaju mladi koji masovno bježe u Irsku jer u Hrvatskoj nema perspektive, kako nas generacijska neshvaćanja koče u razvoju, kako nam je društvo duboko ispesijecano predrasudama te temeljno – kako svi zajedno jedva ekonomski preživljavamo.

Životnim situacijama s kojima se svatko iz publike može poistovjetiti stvara se intimnost u kazalištu te je ova predstava iznimno uspješna u tome. Gledatelj se može sjetiti sebe ili neke bliske mu i poznate osobe koju je životni žrvanj jednako samljeo. Nažalost, emocije koje gledatelj potencijalno osjeti neće dugo potrajati jer se izmjena ljudskih priča na sceni odvija vrlo brzo. 

"Bućkuriš" tužnih sudbina 

Iako je namjera dobra, u tradicionalnom formatu satiričke komedije Exita provesti i malo socijalne drame, pokušaj koji se dogodio u „Taksimetru“ definitivno nije najuspjeliji. Kroz simpatične scene i poneku salvu smijeha od strane publike, predstava je pokušala potaknuti na razmišljanje o socijalnim nepravdama, a zapravo je točnije da se iščitava samo niz tužnih sudbina koje kapitalizam nije pomazio. Ili su prenesnalažljivi, ili imaju identitetske probleme, ili ih društvo odbacuje, no ovaj teatralni taksimetar zapravo mjeri razinu gubitnika koji uđu u automobil.

Dvojica glumaca, Zijad Gračić i Robert Budak, spremno su odgovorili na ovaj glumački izazov.

Lik taksista starog kova koji tumači Gračić životan je prikaz dobrog čovjeka koji se pokušava snaći najbolje što može a da pri tome ne iznevjeri svoju savjest u potpunosti. Njegov lik nije stereotipan, prikazan je i kroz negativnu i kroz pozitivnu prizmu njegovih osobina i životnog iskustva, no Gračić u svojoj glumačkoj izvedbi pretjerano ponavlja iste ekspresije te time svoj lik čini plošnim i jednostavnijim no što bi on trebao i mogao biti.

Pred mladog Roberta Budaka ovom je predstavom postavljen pravi izazov – glumiti cijeli niz likova drugačijih karaktera i osobina. Zbog velike raznovrsnosti karaktera koji se na sceni pojavljuju tek na nekoliko minuta likovi koje tumači ostaju pretjerano karikirani. Njihova plošnost očituje se u stereotipnim odlikama Hercegovca kao priprostog došljaka u Zagrebu ili mladog hipstera koji radi na projektu kao pomodnog neznalicu. Treba, doduše, pohvaliti njegovo utjelovljenje mladog svećenika koji uči kako savjetovati ljude i sam promišljati o dubini ljudskih problema. 

Sve u svemu, „Taksimetar“ je predstava za svakoga i to joj je najveća prednost. Svaki gledatelj koji se odluči 100 minuta posvetiti ovoj predstavi u njoj će pronaći nešto što će ga zaintrigirati – malo smijeha, malo gorčine, malo tuge i malo ljubavi. Prava poslastica za opuštenu večer, no ne i nešto dublje od toga.