U petak 22. ožujka 2019. u Zagrebačkom kazalištu mladih premijerno će biti izvedena predstava "Eichmann u Jeruzalemu" koja propituje sintagmu "banalnost zla" koju je skovala filozofkinja Hannah Arendt, a kojom je opisala jedno od najslavnijih suđenja 20. stoljeća - onog Adolfu Eichmannu, nacističkom zločincu "birokratskog karaktera" čiji slučaj i dan danas intrigira javnost.

Galerija


Tijekom suđenja ratnom zločincu Adolfu Eichmannu, održanom 1961. godine u Jeruzalemu, njemačka filozofkinja Hannah Arendt, u trenucima u kojima je izvještavala sa samoga procesa, osmislila je tezu o banalnosti zla. 

Vezani članci Vrijeme (Foto: ZKM) Šetnja Zagrebom kakvu još niste iskusili: Romantično putovanje na kojem ćete pronaći put do vlastitog srca \"Ono što nedostaje\" (Foto: ZKM) Predstava o razlomljenim dušama i ledenim tišinama koja nas uči kako koračati kroz život krvareći

Arendt je, promatrajući strogo birokratsku narav svojeg subjekta, od teze o radikalnosti zla veoma brzo dospjela do njegove banalnosti, ocijenivši pritom da samom procijepu zla zapravo uvijek i nužno nedostaje dubine, što ga i ostavlja na jasno vidljivoj, ali zbog toga i toliko teško pojmljivoj površini običnosti.

No Arendt i njezina misao za Jerneja Lorencija i njegovu autorsku ekipu tek su polazište u istraživanju uz koje se neminovno vežu, kao na kraju i uz Arendtičine filozofske postavke, kako povijesne činjenice, sociološki i filozofski zapisi, osobni uvidi izvođača tako i svima prepoznatljivi elementi popularne kulture, a sve u pokušaju racionalizacije, onda i kontekstualizacije zla i njegovih stvarnih posljedica. U tom smislu ova predstava čini široku gestu s pomoću različitih medija, od dokumentarnog filma Shoah Claudea Lanzmanna, preko Jaspersovih predavanja objedinjenih u studiji Pitanje krivnje, ili romana Koža Curzia Malapartea, pa sve do igranog filma Suđenje u Nürnbergu redatelja Stanleya Kramera.

Ti raznorodni pogledi na tematiziranje zla putem prepoznavanja i ustanovljivanja elemenata suđenja kao kazališnog čina svojom unutarnjom dinamikom pozornost usmjeravaju prije svega na pojedinca. Na kvadrat osobnog prostora, na pojedinačno tijelo, na individualno iskustvo, na pojedinačni iskaz, na jedinstvenost doživljaja. Tom je koncentriranom usmjerenošću na pojedinačno zapravo jedino moguće napraviti odmak i od totalitarnog ustroja, čime se omogućuje pitanje koje je bez dvojbe temeljno, a koje traži odgovornost za učinjeno. Naime, tek nakon što se uspiju zaobići poluge koje omogućuju totalitarizam, poput poslušnosti ili straha, moguće je i pojedincu reći da nije suvišan, da je važan, da je njegov iskaz jedinstven, a njegovo proživljeno iskustvo prepoznato kao vrijedno. Tek je u tom trenutku moguće izaći i iz prostora institucionaliziranosti zla, pri čemu ono postaje dijelom stvarne osobne odgovornosti. U tom smislu i tijelo kao kvadrat kože, na način na koji se to uspostavlja u ovoj predstavi, može iznova postati živim svjedokom. Kao što se, analogno tomu, tek u tom trenutku i osoba koja je to tijelo svela na kvadrat kože može zaista pozvati na odgovornosti.

Svaki postupak rekonstrukcije nužno traži svoj kontekst u kojem ga je moguće dodatno istražiti i objasniti. U suprotnom slučaju, svako je zlo kao i svako dobro zapravo podjednako banalno i plošno. Tek u trenutku u kojem smo spremni prepoznati čije sve strahove zaista nosimo u sebi možemo se pokušati nositi s najtežim, vlastitim strahom. Ova predstava teži upravo tome; propitivanjem elemenata koji čine povijesni događaj s tako razornim posljedicama poput holokausta, kao i svih značenjskih slojeva koji su mu pridodani s vremenom, ona izvedbenom rekonstrukcijom nesmiljeno zarezuje u duboki usjek potpuno netaknut zlom na način na koji ga opisuje Hannah Arendt, u istraživanje osobnih tuga, strahova i istina, daleko od svake pretpostavljene banalnosti.

U predstavi glume Katarina Bistrović Darvaš, Dado Ćosić, Frano Mašković, Mia Melcher, Pjer Meničanin, Rakan Rushaidat, Lucija Šerbedžija i Vedran Živolić