Nova predstava kazališta Gavella još je jedna u nizu osrednjih i lakozaboravljivih uprizorenja neinspirativnih dramaturških predložaka kakvima Gavellin repertoar posljednih godina apsolutno obiluje, pa ''Stela, poplava“ neće ostati upamćena baš po ničemu, ni po svojoj bezličnosti, a definitivno ne prema izvrsnosti.
Generalno se smatra dobrime kada domaća kazališta uprizoruju dramske tekstove domaćih autora. Mladih, suvremenih, hrvatskih ili regionalnih. Uvriježeno je mišljenje da će se na taj način kroz kazališnu scenu publici jasno dati do znanja kako zvuči taj glas nove generacije rođene na Balkanu. U ovom slučaju, „Stela, poplava“ je drama koju je napisao Dino Pešut, doista mladi dramaturg i pisac, tek mu je 29 godina, a već je renomiran i uvelike nagrađivan. No njegov glas u ovoj predstavi bolje da nismo ni čuli.
Hotelska soba, jedan hodnik i mnoštvo nesretnika
Pogledaj i ovo
O predstavi se unaprijed nije mnogo govorilo, što znači da se nije mnogo ni očekivalo, a iz toga se dalo naslutiti kroz što će gledateljstvo zapravo morati prolaziti tih sat i pol koliko predstava traje – kroz dosadu, iziritiranost i onda još malo dosade.
Navodna posveta glumcima i glumištu, oda usamljenosti i prosječnim životima koji tragaju za srećom, a na svakom koraku čine pogreške, zapravo se sastoji od niza prenavljajućih i neuvjerljivih scena, pretenciozne metaforike i nepotrebnih razmjena „mudrih“ misli između likova.
''Stela, poplava“ vodi nas u Sarajevo, u jednu hotelsku sobu i jedan hotelski hodnik u kojima se započinju i završavaju aferice i romansice, a sve je obavijeno dimom bezličnosti i nepotrebnosti. Glumačka postava, na čijem čelu se nalazi Jelena Miholjević, u najboljem je slučaju osrednja. Ne nužno vlastitom krivicom, jer je teško očekivati maestralnu glumu u komadu i režiji koji ne dozvoljavaju da u bilo kojem aspektu predstave zasja sjaj veličanstvenosti.
Poluprazno gledalište već dva dana nakon premijere
Predugi trenuci izvještačenog smijanja, mnogo psovki i ponavljanja, klišeizirani obiteljski odnosi – čušpajz svega i svačega. Svakako pohvalno jest to što je barem Jeleni Miholjević dana uloga u koju publika može povjerovati - sredovječne glumice utopljene u egocentrizam. Pomak je to za Gavellu, jer su je prije par sezona uvalili da igra Madame Bovary, fatalnu Francuskinju, što je rezultiralo pomalo bizarnom adaptacijom slavnog Flaubertovog romana.
Najuvjerljivije izvedbe u „Steli, polavi“ su odigrali tradicionalno vrlo dobar Filip Križan koji svakom svojom ulogom dokazuje da mu predstoji duga i sjajna karijera. To je mladi glumac velikog kalibra koji čak i u teškim uvjetima može pred publiku donijeti dašak pravog karaktera.
Druga zapažena izvedba odnosi se na Darka Stazića. U ulozi nesretno zaljubljenog homoseksualca koji očinski nježno brine za odrasle ljude koje vidi kao djecu, pritom ne drameći oko toga da se pomirio s time da će cijeli život živjeti osamljeno i bez ikoga stvarno svoga, Stazić je donio „Steli, poplavi“ nužno potrebnu dozu ljudskosti. To je lik s kojim publika ima potrebu i mogućnost suosjećati.
Nije sve tako sivo
Kako ne bi ispalo da je sve u ovoj predstavi loše izvedeno, treba pohvaliti i kostimografiju i scenografiju. U posljednje vrijeme se, što zbog trendova suvremenog teatra, što zbog besparice, u kazalištima rijetko viđaju igre sa scenografijom, no ova predstava se uspjela poigrati s par kulisa, nekoliko rekvizita i objekata, i transforimirati od dva ista zida, tri različite scene. Kostimografija je, iako nezahtjevna, solidna.
Da se radi o prosječnoj predstavi koja će reda radi odigrati dvije sezone, jasno je već i po tome što je nedugo nakon premijere, gledalište na ovoj predstavi – poluprazno.Svatko tko se tu i tamo suoči s nabavom kazališnih ulaznica u Zagrebu zna da su predstave većinom rasprodane debelo unaprijed, no s ovom to jednostavno nije slučaj.
Zamorna i neinovativna, „Stela, poplava“ nije nas preplavila zadovoljstvom, već utopila u dugim monolozima i još dužim, a besmislenijim dijalozima.
na instagramu
