Zagrebačko kazalište „Gavella“ sezonu je otvorilo premijerom „Malograđana“ u režiji proslavljenog Paola Magellija. Nakon nekoliko prošlih slabijih Gavellinih sezona, možemo s radošću reći da su „Malograđani“ nadmašili sva očekivanja i u dva sata ponudili zabavnu, ciničnu, tužnu i crnohumornu priču koja će publici pružiti nužnu dozu stvarnosti i natjerati je da se pogleda u ogledalo – te shvati svu trulež zadaha malograđanstva.

Galerija


Ovog je listopada Dramsko kazalište Gavella otvorilo svoja vrata publici i održalo svoju prvu premijeru ove godine, „Malograđane“, s puno stila i isto toliko esencije. Ova scenska adaptacija djela Maksima Gorkog koje datira s početka prošlog stoljeća pred zagrebačku je publiku donijela profinjenu predstavu sjajne scenografije i kostimografije, sa zanimljivim likovima i izvrsno tempiranim razvojem radnje.

Vezani članci Carstvo mraka (Foto: Facebook) Brutalna kazališna poslastica gorkog okusa na sceni ZKM-a: Siromaštvo koje vodi do propasti duše Nova predstava u Gavelli (Foto: Gavella) Buđenje kazališnog "Kiklopa": Raskošno uprizorenje anksioznog društva koje na vlastitu štetu predugo traje

U fokusu radnje je patrijahalni bogataš Besemjonov, kojeg je utjelovio šarmantni Boris Svrtan, i njegova blago poludjela obitelj koja se stalno kreće na rubu histerije. Sukob generacija sjajno je tematiziran u likovima njegove djece, Petra i Tatjane. Petra glumi Živko Anočić, a Tatjanu Tena Nemet Brankov. Uz Ranka Zidarića, Ivanu Roščić, Janka Rakoša i Enesa Vejzovića, ova predstava doista obiluje sjajnim glumcima koji su dali sve od sebe. Skidali su se, pljuvali, plakali, plesali, valjali se po podu i bez ikakve zadrške predali u ruke melankolije koja ih sve obavija.

U tom kovitlacu kompleksnih karaktera osobito se istaknula uloga Jelene, žene veselog duha i još veselijih manira, koju je utjelovila Barbara Nola. Nola je beskrajno zavodljiva u svojoj hladnoći, ona je operirana od empatije i usmjerena samo prema onome što joj pruža zadovoljstvo. Ironično, upravo je ona savršeno utjelovljenje definicije malograđanke, no za razliku od ostalih likova, ona se s time nosi na dijametralno suprotan način. Prihvatila je svoje mane i živi veselo s njima. Egocentrična je u toj mjeri da joj samoljublje postaje životna mantra. Voli se smijati, plesati i družiti, ona je plitka, ne razmišlja mnogo – i upravo je to za nju najbolje.

Uz Nolu, posebno valja istaknuti i Ranka Zidarića u ulozi cinika i pijanice Teterova koji kao čovjek bez ijedne iluzije gleda na život sarkastično se podsmijehujući ljudskim manama. Hladan i distanciran od posvemašnje histerije koja ga okružuje, on je glas razuma u tom svijetu pomahnitalih duša koje traže smisao.

Minimalistički, ali vrlo efektan pristup predstavi doveo je do toga da svijet tih ruskih malograđana, obavijenih u ništavilo svoje svakodnevnice i u vlastite tlapnje i vjerovanja kako su najbolji, a zapravo su u najboljem slučaju osrednji, izgleda graciozno i elegantno. Baš onako kakva i jest vanjština malograđanstva. Dok im je duh prazan.

Ova dinamična predstava drži pažnju sva dva i pol sata, a publici ni u jednom trenutku neće biti dosadno. Dapače, saživjet će se s likovima, gorko se suočiti s vlastitim manama te postati iznervirana kompleksnim karakterima na sceni – ali samo zato što će u njima pronaći sebe same.

„Malograđani“ teku glatko, radnja se odvija polako, na humorističan način koji na trenutke koketira s lakrdijaštvom ispod kojeg se zapravo krije mračna istina tog društva građana nesposobnih da pogledaju ili izraze interes za bilo što drugo osim za sebe same.

Oni ne osjećaju strast niti želju za životom, premještaju se s jednog kauča na drugi, kao uspavane mačke, žaleći se na svoj život, a istovremeno nemajući volje promijeniti ga.

Vrište, trče, vole, ljube, deru se i svađaju, no svi njihovi osjećaji neautentični su i prenaglašeni. Oni su ljudske ljušture zapale u kolotečinu iz koje nema izlaza, a njihova ih uskogrudnost čini dodatno egocentričnima. Pomislili biste da će cijelu plejadu tako antipatičnih likova biti teško gledati dva sata, no prevarili biste se.

Sjajna glumačka postava Gavelle u ovoj se predstavi predstavila u punom sjaju. Likovi su razrađeni, glumci uvjerljivi, pa se nad njihovim osobnim tragedijama, koje to zapravo nisu, morate sažaliti i nasmijati im se od srca. Vrijedni su prijezira, no na kraju budu obasuti razumijevanjem i empatijom. Zašto? Jer u njima vidimo nas same.

Magellijevi „Malograđani“ nude ozbiljno suočavanje s malograđanštinom u suvremenom svijetu kojega smo i sami pripadnici. Mentalitet ljudi koji nisu sposobni baviti se bilo čime što im ne generira osobnu korist itekako je prisutan u današnjem svijetu, a iako je to teško priznati, svi se mi ponekad čak malo i ponosimo time što smo baš takvi, samosvjesni, egocentrični, nadmeni – malograđani.


Tko je Amerikanac koji je prešao ocean da bi šarmirao Maju Šuput i zapjevao Zlatka Pejakovića?