Rujan je osim nižih temperatura i požutjelog lišća donio i početak nove kazališne sezone. Sve više kišnih dana znači i povratak glumaca na kazališne daske, kao i publike u gledalište. A ako se vodimo mišlju da se po prvoj predstavi cijela sezona poznaje, možemo biti dosta zadovoljni onime što nam još predstoji, jer premijera ZKM-ove „Dobro je dok umiremo po redu“ zaista nije razočarala.
Novim predstavama Zagrebačkog kazališta mladih tradicionalno se veselimo svake godine, a sa zadovoljstvom možemo reći kako se i ove godine veselje isplatilo. Premijera predstave „Dobro je dok umiremo po redu“ dobila je višeminutni aplauz i ovacije publike, i to zasluženo. Kratka, ali dirljiva, ovo je predstava koja će vjerojatno postati novi hit ZKM-a, kazališta specijaliziranog za tematiziranje obiteljskih drama i raspadnutih ljudskih odnosa.
Pogledaj i ovo
U tamnoj, klaustrofobičnoj prostoriji zamišljenog luksuzno uređenog restorana publici je servirana teška obiteljska drama s daškom crnog humora koji cijelu priču podiže na višu razinu i čini je životnijom.
Dugogodišnji supružnici zbog mlađe žene postaju bivši, pa su primorani pronaći novi zajednički jezik. Ta ista mlađa žena ljepotica je premazana svim mastima, naučena da su emocije u većini slučajeva tek smetnja, pa u skladu s time pokušava uvijek održati smirenost duha, bez obzira na cijenu. Ostavljena mlada djevojka suočava se s boli slomljenog srca, razočaranjem i izdajom, kao i spoznajom da smo svi vrlo lako zamjenjivi. Uz sve te duboko individualne drame, dah smrti nadvija se nad naše protagoniste i sve ih povezuje u čvrsto klupko straha od velikih promjena. Kada jedan od likova, kojeg nikada ne vidimo na sceni, odluči promijeniti živote svih ostalih protagonista – dolazi do stvarnog i metaforičnog potopa emocija. Potresa duša koje nisu navikle na to da moraju osjećati nelagodu koju stvara sloboda.
„Dobro je dok umiremo po redu“ kazališna je oda strahu od življenja, osjećanja i suočavanja s nepobitnom činjenicom da su gubitak, smrt i odbijanje sastavni dijelovi naših života, ma koliko ih mi željeli ignorirati.
Uz sjajnu režiju, efektnu kostimografiju i scenografiju, ZKM je otvorio sezonu predstavom u svom tipičnom stilu. Minimalističkom, ali dubokom. Glumački sjajno izvedenom, no ne pretencioznom. Misaonom, ali ne i zamornom. Ova estetski dopadljiva drama mnogo duguje smjeloj scenografiji i otmjenoj kostimografiji koja je dodala na uvjerljivosti likova te ih učinila autentičnijima.
S glumačkom postavom nije se riskiralo, u glavnoj su ulozi Pjer Meničanin, Doris Šarić Kukuljica i Nataša Dangubić - sve troje briljiraju na drugačiji način. Doris Šarić Kukuljica kao Elza najživopisniji je lik predstave, a svojom ironijom i sarkazmom mora osvojiti gledatelja. Šarić Kukuljica portretira ostavljenu ženu na duhovit, ali i tragičan način, no posebnu dubinu njezinoj izvedbi daje to što uspijeva od naizgled najteže osobne situacije svojom snagom duha bodriti sve ostale. Ona tješi, grli, brine se za druge. Unatoč sitnoj građi i slomljenom srcu, Šarić Kukuljica zrači životom više no svi ostali likovi zajedno.
Njezina suparnica Nataša Dangubić ljubavnica je koja otima muža, razara obitelj i potom na ruševinama nečije sreće gradi svoj život. Iako je prvu polovicu predstave gotovo pa neprimjetna, gledatelj ostaje fasciniran njezinom glumačkom provalom koja se kao bujica u samo nekoliko minuta izlije iz nje, a potom se ponovno povlači i postaje jednako hladna, zatvorena i bezosjećajna kao i lik koji tumači.
Gledateljima je tako ponuđena jednosatna predstava koja je radnjom zaokružena, emocionalno dirljiva i k tome vrlo životna, pa se unatoč kratkom upoznavanju s likovima mogu sjajno saživjeti sa sudbinama protagonista. Ova priča o generacijama, sukobima svjetova, izdajama i ljudskom strahu od smrti odličan je emocionalni miks koji će doprijeti do srca mnogih.
Sve u svemu, imamo ovogodišnjeg nasljednika predstave „Ono što nedostaje“, prošlosezonske ZKM-ove uspješnice sličnog tipa.
1/11 >>
Pogledaji ovu galeriju
na instagramu
