Jedan od najiščekivanijih filmova godine, „Joker“, podijelio je publiku i prije no što je premijerno prikazan. Baš kao što se dogodilo i s „Bilo jednom… u Hollywoodu“, lomila su se koplja oko toga radi li se o apsolutnom remek-djelu ili o filmu koji nikada nije trebao biti snimljen, a gledatelji su ga ili odmah zavoljeli ili zamrzili. Moramo reći da se mi bez sumnje svrstavamo u prvu skupinu.

Galerija


Puno se pisalo i govorilo proteklih mjeseci o filmu „Joker“, prvoj filmskoj priči posvećenoj isključivo proslavljenom negativcu i vječnom neprijatelju Batmana. Zloglasni klaun zelene kose i zastrašujućeg cereka već desetljećima intrigira javnost, a nakon što su ga u život probudili Jack Nicholson i Heath Ledger, na red je došao velikan Hollywooda, maestralni Joaquim Pheonix.

Mračan, romantičan, melankoličan i brutalan, ovogodišnji „Joker“ nadmašio je sve svoje prethodnike i na posve drukčiji način oživio Gotham City. Nikada realističniji prikaz truleži tog grada isprepleo se s dirljivim, ali i brutalnim propadanjem duševnog zdravlja glavnog lika čiju priču pratimo.

Iako se mogu čuti komentari kako je „Joker“ dosadan film bez mnogo radnje ili referenci na franšizu o Batmanu, kao i da se radi o dvosatnom prenavljanju Pheonixa, istina je posve suprotna. „Joker“ je podignuo cijelu priču o slavnom zlikovcu na posve novu razinu. Teška ljudska i sociološka drama tragičan je prikaz raspadanja društva i morala te onoga što takvo urušavanje vrijednosti čini pojedincu. Osobito krhkom pojedincu.

Spori, ali iznimno dobro tempiran protok radnje, s polaganim, ali šokantnim razotkrivanjem psihologije i karaktera likova drži gledatelja napetim i zainteresiranim cijelo vrijeme, a jamči i dosta intenzivnu vožnju emocionalnim vrtuljkom. Uz doista fantastično atmosferičnu scenografiju i kostimografiju, koje dočaravaju mokri, smrdljivi i truli grad, te senzacionalnu Pheonixovu glumu, „Joker“ je postao vrhunska psihološka drama s elementima trilera.

Na momente divlje brutalan, hladnokrvan i bizaran, ispod surove vanjštine ovaj film krije i toplinu i tugu koja probija ispod pljesnivih tapeta stanova u kojima se radnja odvija. Od psihičkih bolesti, neuzvraćene ljubavi, nemogućnosti postizanja kontakta pa sve do zločina, nasilnosti i društvene isključenosti, „Joker“ je vrlo uspješno isprepleo mnoge probleme pojedinca i društva današnjice.

Iako se radnja odvija u prošlosti, poruka je relevantnija no ikad prije. Nekoć je lik Jokera trebao upasti u radioaktivne kemikalije da bi izgubio razum, trebao je biti iskonski zao da bi bio uvjerljiv, a sada je stvoren Joker nove generacije – uvjerljiviji, strašniji i životniji no bilo koji ranije. Joker kojeg je društvo toliko izranjavalo da je on odlučio uzvratiti udarac. 

S obzirom na to da je film koncipiran tako da da živimo svaki udisaj, misao i promjenu raspoloženja glavnog lika, dok su svi ostali tek ovlaš dotaknuti, s pravom se može reći da je ovo „one-man show“. I to kakav show. Joaquim Pheonix za ulogu je smršavio 25 kilograma, izgleda ispijeno, deformirano i iscrpljeno, a opet elegantno u svojoj otužnosti. Njegove su grimase, glas i smijeh prenaglašeni, ali upravo takvi djeluju posve prirodno. Pogled zrcali ludilo, ali i očaj. Potragu za ljudskošću u svijetu u kojem ona rapidno nestaje.

Da, ovaj je Joker mračan, jako mračan i brutalan. Uvjerljiv, šokantan. Realističan, a na trenutke i zabavan. Nema ni traga karikaturi Jokera onako kako ga je vidio Nicholson, a nema govora ni o utjelovljenju zla koje je na filmska platna donio Ledger. Ovdje se radi o Jokeru iz grada zločina, luđaka i nasilja, zločincu kojeg je stvorilo nasilje, iako mu se on pokušao oduprijeti. O Jokeru koji nije želio postati Joker.

Onima koji traže zabavu u vidu još jednog filma posvećenog stripovskim junacima preporučujemo da zaobiđu ovaj film. On nudi mnogo više od jeftine zabave.

Ako ga pak odlučite pogledati i prepustiti se u ruke magli Gothama, jamčimo da ćete ostati potreseni.

Bila je najveća ljubav tragično preminulog pjevača, ali njegov grob danas rijetko posjećuje