Najnovija predstava Zagrebačkog kazališta mladih „Pansion Eden“ premijerno je izvedena prošlog mjeseca, a od tada je pažnju javnosti plijenila više zbog redatelja koji je u svađi s Viktorom Orbanom nego zbog svoje kvalitete.

Galerija


Prva je ovo režija mađarskog kazališnog redatelja Arpada Schillinga u Hrvatskoj i o njoj se dosta pisalo. Politički aktivist, prognanik iz sve nedemokratskije Orbanove Mađarske, mađarski Oliver Frljić, Schilling je svojim intervjuima uzurpirao kulturne rubrike, a plakati koji su najavljivali predstavu krasili su cijeli grad. No tresla se brda – rodio se miš.

Društveno angažirano kazalište koje želi više no što može dati

Vezani članci Črna mati zemla (Foto: ZKM) ZKM-ova hit-predstava koja ruši granice bola donosi tragično emotivnu priču o smrti i životu Kako društvo oblikuje našu seksualnost? (Foto: ZKM) Bitka spola i roda u tri čina: Kako se žene (ne)nose sa samima sobom i normama društva?

„Pansion Eden“ najavljen je kao rijetka prilika da zagrebačka prilika na kazališnim daskama vlastitoga grada vidi kvalitetnu društveno angažiranu predstavu koja svojom radnjom pokušava reagirati na probleme današnjeg svijeta. Schilling je u Mađarskoj postao potencijalna prijetnja nacionalnoj sigurnosti, nepoželjan element koji u svojim predstavama direktno nije spominjao politiku, no svojim ju je temama indirektno prokazivao, tako da je na koncu njegova kazališna grupa Kretakor završila pod financijskom blokadom i istragom te im se onemogućila daljnja djelatnost.

Tako je na stranicama ZKM-a najavljeno kako „kao kulturni, društveni i politički aktivist Arpad Schilling svakom projektu pristupa promatrajući ga kao novi izazov, tražeći nove odgovore, nudeći glumcima i publici izvoran, duboko promišljen pogled na temu“, pa je tako valjda trebalo biti i s „Pansion Edenom“ no, nažalost, krajnji rezultat nije odgovarao očekivanjima. Jer ne stječe se dojam da se ponudio odgovor, a kamoli novi ili inovativan. 

Da parafraziram Tolstoja, svaka je obitelj sretna na isti, a trula na drugačiji način. Ako u tu rečenicu upišemo i metaforu za društvo, imamo koncizan opis teme „Pansion Edena“. Tako se ovdje radi o predstavi koja prokazuje tragični manjak morala i višak volje za samoobmanom u obiteljima koje sudjeluju u izgradnji nove države ili društva.

Pri rušenju starih državnih zdanja minira sve osim temelja, pa zločini i kriminal ostaju utkani u same postulate i u stare i u nove države, a obitelji koje pod krinkom viših ideala ili jednostavno vlastite koristi te zločine čine nose se s vlastitim demonima najbolje što znaju – zakopavajući ih duboko. Začaran je to krug koji se ponavlja iz generacije u generaciju, posebno očit na ovim geopolitičkim prostorima koji su primarno okarakterizirani krvlju naraštaja i masovnim brisanjem kolektivnoga sjećanja.

Tako se u ovom kazališnom lažnom rajskom vrtu, koji iza lijepe fasade krije pravi pakao zlih namjera i kriminala, brutalno zataškava svaki pokušaj iskazivanja istine. Takvi se pokušaji guše bodljikavom žicom kojom su zločini već davno počinjeni. Jer upravo je u tome bit – životi izgrađeni na zločinu ne znaju drugo nego gasiti ih u istom tom zločinu. 

Kada kosturi iz ormara ožive

Zanimljivost ove predstave je u apsolutnom nedostatku scenografije. Jednostavno postavljen dugačak svadbeni stol nasred scene, za kojim sjede svi glumci, pozadina je na kojoj se grčevito počnu razmotavati sudbine jedne malograđanske obitelji taman uoči velikog slavlja – obiteljske svadbe. Obiteljsko okupljanje isprva djeluje idilično, no samo na prvi pogled. Jaki kontrast svjetla i sjene, zbog čega bijeli svadbeni stol oštro bode u oči gledatelja, stvara osjećaj neugode. Koja je opravdana.

Nakon što se svi izredaju sa zdravicama i čestitkama, a svećenik u obitelji održi i brzopoteznu misu, klupko tajni i mračnih drama počne se, potaknuto alkoholnim parama, razmotavati sve dok ne otkrije – leševe. I one stvarne i one metaforičke. Stvarne u vidu podavljenih izbjeglica koje su skončale u krijumčarskom kombiju koje ova kazališna obitelj prodaje, a metaforičke u vidu lešina društva i ljudskih odnosa. Odnosa koji su zatrovani prevarama, zamjeranjima i tajnama, a kojih su protagonisti svjesni, no zbog lakoće življenja istinu sustavno odlučuju žrtvovati na oltaru malograđanske ugode i buržujstva.

„Pansion Eden“ statična je predstava vrlo neoriginalne režije. I to joj je najveća mana. Jedan centrirani blagovaonski stol oko kojeg se bezglavo vrte likovi, svi redom povezani činjenicom da su ljudi, a time i da su pokvarljivi. Moralno i fizički. Neke dotuče život tako što završe u invalidskim kolicima, a neke to što su prodali dušu vragu za bolje poslovanje tvrtke. Ili države.

Iako najavljena kao snažna predstava s jakom društveno angažiranom porukom, „Pansion Eden“ može se okarakterizirati kao nemaštovita predstava s već više puta viđenom kritikom društva koja publici ne donosi ništa novo ni kreativno. Poruku svakako prenosi, no nedovoljno koncentrirano da bi postigla jači efekt od samo blage nelagode (ako i to) u pojedinim trenucima.

Stoga vihor ratnih zločina koji se povezuju s Domovinskim ratom, propast starog sistema, upletenost Crkve i krupnog kapitala u plansko oduzimanje ljudskih života u svrhu ostvarenja višeg cilja ili profita, prohuja pozornicom tek ovlaš, ne kopajući dovoljno duboko da bi stvarno potresao sjedalice u publici.

U točno dva sata intenzivne glume sveukupno odlične glumačke postave, moglo se postići mnogo više od onoga što je dano. Možda se radi o previše trauma pripremljenih za obradu u istom trenutku, a možda je koncept osuđen na propast u samom začetku jer je postavljanje ovakve kritike u društvima kao što su mađarsko ili hrvatsko nužno, ali i neugodno.

A ono što je neugodno teško je izgurati do kraja. Čak i onima koji projekt započnu.