Nakon više od četiri desetljeća stigla je nova kazališna adaptacija „Kiklopa“, po mnogima najboljeg hrvatskog romana. Nije lak zadatak kvalitetno adaptirati jedan od najvećih klasika hrvatske književnosti, no Saša Anočić hrabro se suočio s izazovom i prenio „Kiklopa“ na pozornicu Gavelle. U svakom smislu raskošna predstava zaokupila je pažnju publike pa su tako sve izvedbe rasprodane. Gradi li se uspjeh predstave na njezinoj kvaliteti ili slavi literarnog predloška?
„Kiklop“, kamen temeljac postmodernih romana na ovim prostorima. Komplicirani omaž boemskom kaosu predratnog razdoblja, padu društva u ralje rata, uvjerljivo predočuje neurotičnu anksioznost društva čija je glavna preokupacija strah i izmišljanje načina na koje ga možemo zaboraviti.
Vezani članci
Kroz životni put Melkiora Tresića, kazališnog kritičara, intelektualca sterilnog duha i tijela koji svoju putenost i strasti (ne) zna izraziti samo manijakalnim racionaliziranjem svega oko sebe, gledatelja se prenosi u svijet Drugog svjetskog rata. Kada se u Zagrebu još nije zaratilo, ali se miris krvi i baruta osjećao u zraku nošen vjetrom.
Slavni redatelj + slavna knjiga = uspjeh ili neuspjeh?
Gavellina najočekivanija premijera ove godine „Kiklop“, proslavljenog redatelja „Kauboja“ Saše Anočića, izazvala je pomutnju među kazališnim poklonicima, pa su tako sve ulaznice razgrabljene mjesec dana unaprijed. Svi žele vidjeti modernu adaptaciju „Kiklopa“ koju potpisuje revolucionarni redatelj poznat po jednom od najvećih kazališnih hitova ovog prostora. No što ih dočeka?
Pozitivna energija, sklad cijeloga Gavellina ansambla širi se zrakom kao zaraza koja obuzima gledatelja i tjera ga da se suoči s istim fobijama koje i sami likovi proživljavaju. Ogoljena scenografija, no vrlo efektna upotreba rekvizita, bogati, povijesno vjerodostojni kostimi i sjajna gluma čine „Kiklopa“ predstavom vrijednom gledanja. Rijetko se viđa nastup u kojem više od 10 glumaca diše kao jedno istovremeno tumačeći potpuno drugačije osobnosti.
Zanimljiva je i raspodjela rola. Tako Dijanu Vidušin nismo navikli gledati u ulogama fatalnih žena, a kamoli još k tome i glupih, no zapanjila je svojom pojavom, držanjem i promjenom glasa.
Franjo Dijak u glavnoj ulozi Melkiora svojom pojavom savršeno pristaje tom liku. Maleno, mršavo tijelo s izražajnim svijetlim očima koje bezuspješno traži slamku spasa od vlastitog života. Namjerno se izgladnjuje kako ne bi bio unovačen u vojsku, potajno zaljubljen, potpuno nespreman izraziti svoje osjećaje, sterilan čak i u erotskim trenucima s ljubavnicom – Melkior je simbol društva suočenog s Drugim svjetskim ratom. Velikim Kiklopom koji proždire sve pred sobom. Pred kojim je jedini spas slijeđenje instinkta i napuštanje intelekta. Prizori vojničke bolnice i ratišta prikazuju nam sudbine razorene svjetskim događajima, krahove ljudske duše koji nas veličanstvenošću glumačke izvedbe moraju osvojiti.
Lik Uga, kojeg je nekoć davno u filmu tumačio Rade Šerbedžija, ovoga je puta utjelovio Živko Anočić i ponudio više od imitacije Šerbedžije, što je iznimno pohvalno. Smijene banalnog i tragičnog, patetičnog i monotonog, stapaju se u kolaž svijeta koji neodoljivo podsjeća na scene filma „Cabaret“. Među najšarmantnijima su svakako scene krčmi. Ples, pjesma i raspad morala – sve ukomponirano u dinamične prizore u kojima se unatoč broju glumaca karakteri ne gube, već još jače ističu.
Dražen Kühn u ulozi Maestra ostvario je jednu od svojih najdirljivijih izvedbi uopće. Ostavlja bez riječi.
Sjajna izvedba koja predugo traje
Specifičnost je ove predstave što u njoj sve teče. Prijelazi su prirodni, stapaju se jedan u drugi te objektivno predugačka 3 i pol sata trajanja, mora se priznati, brzo proteknu. Dobro odijeljene scene te brza izmijena replika, prizora i situacija garantiraju zadržavanje pažnje gledatelja.
Ipak, tri i pol sata dramskog teksta za publiku je velik zalogaj. Ne zbog gubitka koncentracije, već zbog ukočenosti tijela koja neizbježno proizlazi iz sjedenja u uskim kazališnim stolicama toliko vremena. Takvo trajanje mogu si dopustiti samo najbolje predstave. Klasici koji oduševljavaju iznova i iznova, recimo Gavellina „Treća sestra“, koja nažalost više nije na repertoaru, ili „Rikard III.“
No može li si to dopustiti Anočićev „Kiklop?“ Ne.
„Kiklop“ je dobra predstava koja se ističe u moru drugih po doista vrhunskoj glumačkoj postavi, kostimima i sjajnim prijenosom energije, no to i dalje nije kalibar najuspjelijih kazališnih ostvarenja koja smo imali prilike vidjeti u posljednjih nekoliko godina. Najveći problem ove predstave upravo je, iznaneđujuće, režija – preduga režija. Šteta je što publika u pauzi ne razgovara o tome što je vidjela i koliko je sve dobro izvedeno, jer doista se ima što i hvaliti, već žurno pruža noge i raspravlja koliko još do kraja.
Toga bi redatelj trebao biti svjestan. A trebao bi i suosjećati s publikom te joj dopustiti da noge protegne nakon, recimo, dva i pol sata, koliko bi bilo sasvim dovoljno da dobro i intimno upoznamo Melkiora i sav užas njegova kiklopskog svijeta.
Pravila objave komentara