Sharon Bolton (Foto: Hal Burtenshaw)
Sharon Bolton (Foto: Hal Burtenshaw) Foto: Hal Burtenshaw

Sharon Bolton posjetila je Zagreb u sklopu nedavnog Interlibera, a u kratkom intervjuu otkrila nam je pozadinu svojih knjiga te detalje knjige ''U sjeni zla“ koja je objavljena u nakladi Znanja, kao i njezine prijašnje četiri knjige.


Britanska spisateljica Sharon Bolton poznata je u svijetu po odličnom stilu pisanja krimi romana, odrasla je u Lancashireu te je radila u marketingu i odnosima s javnošću. Napustila je karijeru kako bi se bavila pisanjem, a u posljednjih nekoliko godina osvojila je čitatelje diljem svijeta te je njezin rad nagrađen i prestižnim književnim nagradama. Bolton je posjetila Zagreb u sklopu nedavnog Interlibera, a u kratkom intervjuu otkrila nam je pozadinu svojih knjiga te detalje knjige ''U sjeni zla“ koja je objavljena u nakladi Znanja, kao i njezine prijašnje četiri knjige.

Koliko dugo je Florence Lovelady živjela u vašoj glavi prije nego što ste krenuli pisati priču o njoj?

Priča knjige se kod mene rodila još prije mnogo, mnogo godina. Međutim, mogu pisati samo jednu knjigu u isto vrijeme. Sa izdavačem imam ugovor za jednu knjigu godišnje tako da sam i ovu knjigu počela pisati i razrađivati ideju odmah po završetku prethodne. Prvo krenem s imenom lika, tako mi je uvijek najlakše. Nakon što sam shvatila da se zove Florence i da je policajka, stvari su mi postale jasnije i bilo mi je jasnije što se sve događa oko nje. Ne razvijam likove knjiga previše u samome početku. Postavim osnovnu priču, a likovi se razvijaju sami kako priča ide dalje. Ne uspije mi odmah u početku sve pogoditi pa se moram vratiti i preraditi neki dio priče, ali to je najnormalnija stvar.

Koji lik vam je najzanimljiviji iz svih vaših knjiga u smislu kako se razvijao kroz priču?

Upravo Florence je bila zanimljiv lik za raditi na njemu. Na početku karijere kada ima 22 godine i na kraju karijere kada ima 52 godine je potpuno drugačija žena. Zanimljivo, na početku knjige ju nije strah ničeg. Opire se patrijarhatu, riskira i ništa joj ne stoji na putu. Do kraja knjige je pak strah dosta stvari i dosta je oštećena zbog situacija kroz koje je prolazila tijekom karijere. U mojoj glavi ona je stvarno luda, no zbog opisa svog posla skriva to od svijeta, ali je cijelo vrijeme opcija da sve izađe na vidjelo.

Koja je prva vaša knjiga koja vas je potaknula da nastavite pisati i da vam to postane zanimanje?

Moja prva priča nije zapravo moja prva objavljena knjiga. Priča seže još u vrijeme kada su moja sestra i njezin suprug kupili zemljište u Engleskoj, pored male crkve. Kada gradite kuću kraj crkve, gradite ju kraj groblja. U to vrijeme su se dosta zezali kako su im susjedi tihi, a jedne večeri su u vrtu zatekli ostatke ljudskog tijela. Otkrili su i da u slučaju ljudskih ostataka postoji stogodišnje pravilo. Ako su kosti starije od sto godina, ponovno ih sahrane i to je kraj priče. Ali ako nisu starije od sto godina, onda slijedi policijska istraga. U slučaju moje sestre, ništa se spektakularno nije dogodilo, kosti su bile starije od sto godina i nije pokrenuta istraga, ali su otkrili još neke detalje. Granice crkve pomicale su se tijekom godina i nije neobično da se tijela pojavljuju s krive strane granice posjeda. Nakon tih priča javila mi se ideja što bi bilo da jednog dana to područje pogodi teška oluja, grobovi propadnu i ispostavi se da je u njima više ljudi nego što je trebalo biti. Uz ogradu kuće moje sestre bio je grob djevojčice Lucy, a pitala sam se što bi bilo da se otvori taj grob i unutra budu tri djevojčice na primjer. To je ideja iza knjige "Blood harvest". Ta priča nije na žalost pronašla izdavača i morala sam je staviti sa strane, ali već u to vrijeme imala sam druge ideje i potpisala sam ugovor s izdavačem za ostale knjige koje su izašle i našle put do publike.