Autor najiščekivanije domaće dokumentarne serije, Peter Radovich progovorio je za Dnevnik.hr o svojem velikom hrvatskom projektu. Kako se rodila ljubav prema sportu, koje mu je nadraže mjesto u Hrvatskoj te zašto je upravo 'Barakudama' posvetio filmske minute, otkrio je u našem kratkom intervjuu.


'Barakude' su prva dokumentarna serija o vaterpolu, a u taj se projekt bacio slavni američki TV redatelj i producent našeg podrijetla Peter Radovich.

Nikša Dobud: "Gledatelji, oprostite nam psovanje u Barakudama!"

Vezani članci Slika nije dostupna Uspješni u bazenu, ali i u ljubavi: Ove žene osvojile su srca naših zlatnih Barakuda! Slika nije dostupna Lice za kojem luduju Hrvatice: 'Ispod vode ima stvarno svega'

Pete je sin hrvatskih emigranata, odrastao u New Yorku, gdje i danas živi. Od malih nogu znao je da se u sportu krije njegov životni poziv, a to su potvrdile i brojne nagrade. Naime, Pete je dobitnik 28 TV nagrada Emmy, radio je na svakom većem sportskom događanju ma američkoj televiziji uključujući Olimpijadu, Super Bowl, Wimbledon, NBA finale, a producent je i legendarne ‘Inside the NFL’ emisije američke sportske televizije. Kreativan i strastven ljubitelj priča, Radovichev talent i znanje prepoznato je u mnogim drugim žanrovima i spektru tema izvan samog sporta.

A kako je proteklo snimanje 'Barakuda' i zašto su naši vaterpolisti postali glavni protagonisti novog dokumentarnog serijala, saznajte od samog redatelja u našem intervjuu.

1. Kako se rodila vaša ljubav prema sportu? Jeste se vi ikad bavili sportom? Koji vam je omiljeni (za gledanje i igranje)?

Bavio sam se sportom od kada sam prohodao. Doslovno. Tijekom života igrao sam sve od tipičnih "američkih" sportova: baseball, američki nogomet i hokej, ali na kraju, moja dva omiljena sporta, i sportovi koje i dalje igram i danas, su košarka i nogomet. Te sportove sam trenirao i na fakultetu i vjerujem da je moje hrvatsko porijeklo zasigurno utjecalo na moj izbor na neki način - posebno moja ljubav prema košarci, mom omiljenom sportu.

2. Dijete ste hrvatskih emigranata – imate li nekog najdražeg hrvatskog sportaša? Često dolazite u Hrvatsku – gdje?

On ne samo da mi je najdraži hrvatski sportaš, već i moj omiljeni sportaš ikad. Dražen Petrović igrao je u New Yorku kada sam bio mladić i često sam ga znao susresti u hrvatskim kafićima u Queensu. Kao i svaki drugi hrvatski Amerikanac, bio sam vrlo ponosan na ono što je postignuo i da je bio pionir koji je otvorio put mnogim stranim košarkašima koji danas dominiraju u NBA-u. Dan kada je poginuo zauvijek će ostati jedan od najtužnijih dana u mom životu.

Rekao bih da sam zadnjih godina u Hrvatskoj najmanje dva puta godišnje, i zasigurno sam tamo najmanje 20 uzastopnih ljeta. A ako je u pitanju srpanj ili kolovoz, postoji velika šansa da sam negdje na otoku. Dolazeći iz stvarno velikog grada kao što je New York, uvijek odlazim na hrvatske otoke kako bih pobjegao od gužve. A otočni 'gradovi' od kuda su moji roditelji, Neviđane, Kapri i Zverinac, odgovaraju mi savršeno. Ako nisam u jednom od tih gradića, onda ćete me najvjerojatnije naći u Zadru s mojim ludim najboljim prijateljem, Alanom Medićem. Kad god mi postane malo dosadno na otocima, samo ga nazovem i zabava odmah počinje. Nitko u svijetu me ne nasmijava kao on. Tako da je lijepo imati taj balans dok sam na odmoru u Hrvatskoj: opuštanje i zabavu.

3. Zašto ste se odlučili baš za Barakude kao glavne protagoniste novog dokumentarnog serijala? Mislite li da možete ponoviti uspjeh koji ste postigli prethodnim serijalima? Planirate li ga lansirati i u inozemstvu ili je napravljen isključivo za naše tržište?

Nisam ja odabrao Barakude, srećom Barakude su izabrale mene. Bio sam jedan od predavača na Weekend Media Festivalu u Rovinju 2013. godine, kada mi je prišlo nekoliko najvažnijih ljudi u hrvatskom vaterpolu (Perica Bukić, Ratko Rudić) i pitali me mogu li im pomoći promovirati njihov sport. Bio sam počašćen i odmah rekao da. Predložio sam da hrvatskoj javnosti pokažemo drugu stranu reprezentacije i samih igrača. Većina ljudi ih poznaje samo kao "kapice u vodi" i mislio sam da će ljudi sigurno pokazati više interesa za njih ako ih upoznaju i osobno. U timu s mojom dobrom prijateljicom i ko-producenticom, Miom Pećinom, odlučili smo snimiti ovaj dokumentarni serijal.

Radio sam s velikim brojem najpoznatijih sportaša tijekom godina, ali nikada s grupom koja je ovoliko "normalna". Uz sve uspjehe u tom sportu, očekivao sam arogantnije osobe i bio sam 100% u krivu. Bilo je zadovoljstvo i jedan od mojih omiljenih projekata otkad sam počeo raditi na televiziji. Sada se mogu samo nadati i moliti da ovo sve pomogne njima i njihovom sportu na neki način ovdje u Hrvatskoj. Ako je ikada postojala skupina sportaša koja je zaslužila i zavrijedila poštovanje hrvatske javnosti – to je ova skupina.

Također vjerujem da je njihova priča toliko jedinstvena i uvjerljiva da će čak i američka publika biti zaintrigirana. Nakon što se serija prikaže u Hrvatskoj, razgovarat ću s mojim šefovima na CBS-u i predložiti im da se prikaže u SAD-u.

4. Možete li nam ispričati neku najsmješniju anegdotu sa snimanja 'Barakuda'? Snimali ste dokumentarce o nekim od najvećih sportaša na svijetu – kakvi su vam dojmovi? Tko je ozbiljan, a s kim je zabavno raditi?

Bez sumnje, najzabavniji i najveseliji lik u seriji je kondicioni trener reprezentacije, Pero Kuterovac. Gotovo je nevjerojatno kada čujete kako on tretira i kako se razgovara s igračima. On je sirov i uvredljiv, ali i nevjerojatno smiješan istovremeno. Ponekad se čini kao da bi ga igrači najradije zadavili, ali onda sljedeći put ne mogu odraditi svoj trening ispravno jer se smiju bez prestanka.

Promatrajući interakciju između Kuterovca i igrača puno govori o samom karakteru igrača. Nikada ne bih mogao zamisliti NBA igrače koji prihvaćaju kondicijskog trenera koji im stalno spušta i psuje na njih kao da su djeca. Barakude stoje toliko sigurno 'na zemlji' i opušteni su, sve prihvaćaju i odmah mu vraćaju jednakom mjerom. Nema ega koji bi ikome stali na put. Nevjerojatno, cijeli tim ima odličan smisao za humor. Vjerujem da smo uspjeli jako dobro pokazati i taj dio u serijalu.

5. S kojim se hrvatskim vaterpolistom nikako ne biste htjeli obračunati u bazenu? U kojim sportovima mislite da bi Hrvatska mogla postići najbolje rezultate?

Svaki centar zadao bi mi noćne more, a posebno Nikša Dobud. On je vrlo dobar i pristojan momak izvan bazena, ali u bazenu je životinja. On je mlađi, jači, višlji i luđi od mene i to nikako ne bi dobro završilo za mene.
Što se tiče hrvatskog sporta, s obzirom da sam visok 196 cm, vjerujem da svaki sport koji zahtijeva visinu uvijek može Hrvatskoj osigurati rezultate. Kad sam u Americi, uvijek se osjećam čudno visokim, ali kad sam u Hrvatskoj to je vrlo osvježavajuće, jer ima toliko visokih muškaraca. U Hrvatskoj sam puno normalniji.

6. Možete li usporediti hrvatsku i domaću sportsku scenu – disciplinu, karakter, treninge...

Mislim da je disciplina ključna riječ ovdje. Jedna od stvari koja me se najviše dojmila u radu s Barakudama je disciplina koju posjeduju. Oni nisu pretjerano dobro plaćeni i sigurno ne dobivaju pozornost koju zaslužuju, ali nikada se ne žale i nastavljaju nemilosrdno trenirati s disciplinom i voljom. Mnogi drugi sportaši bi se obeshrabrili i njihova disciplina ne bi bila više toliko jaka, ali ovi igrači i dalje dominiraju, unatoč tome što ne dobivaju poštovanje koje su zavrijedili.

7. Koji ste uspjeh hrvatskih sportaša zapamtili? Koji je po vama jedan od najvećih sportskih trenutaka Hrvatske, ali i svijeta, otkad pratite sport?

Postoje tri glavna trenutka koja mi odmah padaju na pamet. Prvo, bio sam u Londonu radeći na Wimbledonu za NBC kada je Goran osvojio 2001. Zapravo, tijekom meča sam bio toliko nervozan da me moj šef pogledao i rekao mi da napustim kontrolnu sobu televizije i izađem na središnji teren i uživam u trenutku. Biti tamo uživo, u tom trenutku, je nešto što nikada neću zaboraviti. Ne sramim se priznati da sam plakao suze radosnice, kada je sve bilo gotovo.

Drugo, radio sam u Atlanti 1996. i prisustvovao rukometnoj utakmici za borbu za zlatnu medalju, za koju se ispostavilo da je prva zlatna medalja koju je Hrvatska osvojila kao nezavisna država. Biti tamo kada je Lijepa Naša igrala prvi puta potpuno me naježilo. Kasnije te večeri uspio sam ući u hrvatsku kuću i družiti se s igračima pa čak i nositi neke zlatne medalje. Nezaboravno.

Konačno, 1998., kada je Hrvatska pobijedila Njemačku u Svjetskom kupu u nogometu, odletio sam u Zagreb iz Londona gdje sam radio na Wimbledonu, samo da mogu gledati polufinale s Francuskom s mojim prijateljima u Hrvatskoj. Naravno, krajnji rezultat nije bio nezaboravan, ali u tom kratkom trenutku kada je Hrvatska vodila 1-0, osjećao sam se kao da sanjam.

8. Kakav vam je plan za ljeto? Koji su vam sljedeći projekti?

Trenutno sam u Londonu, snimam priču za "60 minuta", najpopularniji informativni program u američkoj televizijskoj povijesti, o "Formula E". To je nova serija utrka, slična Formuli 1, ali sa električnim automobilima. Priča će se prikazati u Americi u rujnu. No, nakon što završimo snimanje u Engleskoj, odmah letim u Zadru, sjedam u taksi do poluotoka, uskačem u moj gumenjak i idem direktno k svojoj obitelji na otok Zverinac - mali otok bez automobila, vrlo malo ljudi, mira i tišine – potpuno suprotno od New Yorka i upravo ono što sam čekao cijele godine.
 

Dokumentarni serijal Barakude kreće 6. srpnja na Novoj TV i emitira se u pet nastavaka. Kroz seriju gledatelji Nove TV imaju priliku hrvatske vaterpolske reprezentativce upoznati iz dosad neviđenog kuta, od kućnog ogrtača, ljubavi, bazena, neočekivanih poraza, prijateljstva, teških treninga, do pobjedničkog postolja.

DNEVNIK.hr SHOWBUZZ pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook  

Još brže do svakodnevnih vijesti prilagođenih tebi. PREUZMI novu Još lakše do najnovijih vijesti o poznatima. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju