Glumica s američkom adresom ovaj se tjedan osvrnula na situaciju u Lijepoj našoj, ali i na aktualna zbivanja u svijetu. Cijela priča svela se na jasan zaključak: “Svijet nikada nije imao dobro definiranu riječ SLOBODA”.


Vjerojatno vas više zanima uljepšani američki život. Obećajem bit će i toga. Ali toliko je tema o kojima bih voljela pisati trenutno. Zapravo ne bi voljela pisati, ali ih ne mogu prešutjeti. Vjerojatno vam svima unutarnja politika ide na živce i sad vam baš još i to treba, da ja iz Amerike govorim što mislim o glasanjima iz dijaspore ili sličnim aktualnostima. Uvijek želim znati što se oko mene događa, ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu. I onda se dogode prvo Libanon, zatim Pariz, Yoli u Nigeriji, napad u Maliju. Ne mogu da me ne zanima, ne mogu ne obratiti pažnju. To je svijet u kojem živim. Koliko god bespomoćno djelovalo, ali dira, na nekoj baznoj ljudskoj razini. I ružno se je osjećati bespomoćno. Ostaje pitanje je li mogu nešto pritom promijeniti? Može li moja malenkost i beznačajnost imati ikakve šanse za mijenjanje svijeta na bolje? Da li saznanja, informiranje i stvaranje stavova donosi bol ili olakšanje?

Ne zanimaju me cipele i krpice. Možda sa mnom nešto nije u redu? I jesam li potrošila svoje vrijeme odlaskom u LA zbog glasanja. Volim misliti da nisam potrošila svoje vrijeme jer smatram da svaki glas ipak vrijedi, jedan, ali ne bezvrijedan. Da li su na kraju dana izbori samo igra, samo privid da postoji taj neki izbor za koji mislimo da smo sami odgovorni?! Rekla bih da smo sami odgovorni za svoje postupke ma kakvi oni bili. I pogriješila sam vjerojatno jer svi smo različiti. Poštujem razlike i različitosti. Neki više vole vjeru u Boga i čvrstu desnicu. Ali kaj to mene briga u jednoj Americi, je li tako? Pa briga me je jer je svugdje isto sranje samo je negdje malo veće, a negdje se čini samo naše. Da, sretni smo jer ne živimo na Bliskom istoku ili Kongu na primjer. I da, trebali bi biti na tome zahvalni. Ma naravno, ali to ne znači da bismo trebali šutjeti i ne tražiti više! Zaboravljamo da imamo pravo na traženje prava! Samo gdje točno adresiramo svoj problem? Danas više ne znaš protiv koga se boriš.

Kako sam otkrila svoju strast

Prevladala je siva eminencija. Kako je došlo do toga da u 21. stoljeću uz svu naprednu tehnologiju, bogatstvo i prirodne resurse (kojih je sve manje) nemamo pravo na normalan život i svjetlu budućnost. Kako je moguće da nemamo pravo na besplatno školovanje, pravo na besplatno zdravstveno osiguranje, pravo na dom?! Pravo reći da NE želimo više tako! Kako dopuštamo da milijuni ljudi moraju bježati iz svojih zemalja i nitko ne može reći 'sad je dosta' i da ne želimo više voditi besmislene ratove, najčešće zbog profita. Tko je odlučio da nam se može oduzeti pravo na život?! Oni koje smo postavili da misle umjesto nas.

Politika je kurva koju jako skupo plaćamo, ali na kraju ostajemo bez užitka. Krajnji rezultat je naša nezainteresiranost za mijene oko nas i prebacivanje na reality showove, Kardashians i ostale forme bez sadržaja. Možda da zakažem seansu kod dragog Boga da mi stari sijedi bradonja odgovori na sva ta pitanja jer on sigurno zna. Budući da sve to gleda negdje sa svojih predivnih visina?! Samo pitam se zašto ništa ne napravi?! Očito je jako volio gledati tragikomedije kad je bio mali. Kao sto je Lincoln davno rekao: “Svijet nikada nije imao dobro definiranu riječ SLOBODA”.
Sljedeći put San Francisco.

DNEVNIK.hr SHOWBUZZ pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook