Leona Paraminski u svojoj kolumni 'Priče s druge strane' ovaj tjedan otkriva što Amerikanci vole u Hrvatskoj, ali i zašto u Americi odlazi na čevape.


Preseljenje u drugu zemlju nosi sa sobom puno novih dogodovština, neobičnih situacija, privikavanja, ushićenosti, tuge, sreće. Nanovo otkrivanje ili zaboravljanje sebe. Vjerojatno vas najviše od svega zanima kako izgleda život u drugoj zemlji, kulturološke razlike i način života. Pa izgleda poprilično slično i poprilično različito. Ovisi čega se dotaknemo. - uvodne su rečenice nove kolumne Leone Paraminski.

Ima toliko prekrasnih stvari naravno, ali danas ću se dotaknuti sitnica koje me izbacuju iz takta i to onih koje čine život. Prezirem što je 90% hrane posluženo u plastici ili kartonu, kao i časa vode, kava, čaj…. Što se mene tiče plastika kvari okus pića i hrane, osim možda nužnosti nošenja uokolo boce vode. Ponekada se osjećam kao da sam na nekom studenskom tulumu kada sam prisiljena jesti hranu iz plastike. Uvijek je sve užurbano, najčešće je samoposluživanje u igri, kao menza kod nas, samo što se očekuje i napojnica naravno. Ljudi jedu dok voze, dok čekaju u redu, dok hodaju, jedu kada su parkirani na parkiralištu, ne izlaze van - ne pitaj zašto, nisam uspjela naći odgovor na to pitanje…

Leona Paraminski (FOTO: Privatni album)

Zanimljivo, rijetki su oni koji naruče kavu iz normalne šalice (to ovdje morate posebno tražiti). Ja sam se do sada više puta zabunila tj. zaboravila sam napomenuti. Sve je uvijek za “TO GO” kako bi mi rekli za van. Iako vole sjediti nekada na kavi i po dva sata, naravno ispred svog laptopa obavezno je prisutna politrena kartonska čaša. Vodu dobijete u plastici, sa tonom leda i sa uvijek prisutnom slamčicom. Kao da sam u Disneylandu i imam otprilike pet godina. A i ne nosi mi se ohlađena kava od pola litre po gradu, hoću si sjesti kao čovjek i popiti prokletu kavu. Možda je to samo moja naučena navika. I njihova kultura ili nekultura. Primjećujem, ne kritiziram.

Dnevni unos hrane se često svodi na fast food lance. Prosječan Amerikanac se zapravo prilično loše hrani. Ok, i ja sr volim prežderati junka i super mi je (zapravo za pola sata mi je loše i spava mi se), ali ne mogu si zamisliti da se tako hranim svakodnevno. Naravno ako se želite počastiti i odete za naše pojmove u “normalan restoran’ (ovdje će to biti ekskluzivan), gdje nažalost obična snicla, goveđa ili svinjska (ne i teleća - skoro je nemoguće naći mlado meso), izdvojiti ćete veću sumu novca, barem za naše standarde.

Leona Paraminski (FOTO: Privatni album)

Početna cijena ce se kretati od najmanje 30$ pa na više, ne uključujući porez i uvijek prisutnu napojnicu bez obzira na zadovoljstvo uslugom. Bit ćete posluženi onako kako smo mi navikli, dobit ćete normalan beštek i tanjur, ali i malo bolje zapakiran fast food. Rijetko kada na meniju imaju jela koja se moraju pripremati duže vrijeme.
Čini mi se kako je kultura hrane daleko iza onoga na što i kako smo se mi navikli. Sveprisutne opcije, bez obzira radi li se o doručku, ručku ili večeri, su sendvič, burger i razne salate.

Zato se ovdje više volim družiti po kućama jer se onda ipak ljudi vise potrude kuhati, pa je i menu raznovrsniji. Kada sam ja domaćin - najdraže im je pripremiti pečenu ribu “s glavom”. Ovdje je običaj da se jede najčešće filetirana riba. Naravno treba uzeti u obzir da su ribe puno veće nego kod nas jer živimo na oceanu. Mi smo imali sreće i našli svojeg ribara Paula koji nas zove “crazy Croatians” jer smo jedini kojima svakog vikenda ostavlja malu ribu koju uhvati. Vrlo dobro voće i povrće dobivam direktno sa lokalnih farmi. Mana je – nikad ne znaš što ćeš točno dobiti. Napune kutiju sa onim što trenutno imaju.

Leona Paraminski (FOTO: Privatni album)

Volim kada moram ići do L.A.-a, gdje je izbor hrane kudikamo veći, bolji i jeftiniji, ali opet i dosta slično ukoliko se zadržite na američkoj kuhinji. Kinezi će reci da je China Town super i da se može pojesti autentična kineska hrana ili korejska, vijetnamska... Prošla sam puno slavnih i neslavnih restorana u L.A.-u, ali uglavnom nisam pretjerano impresionirana. Volim otići u poznati bosanski restoran koji je ocijenjen kao najbolji burger u gradu, a zapravo je pljeskavica u somunu, al koga briga kako se zove - sjajna je. Tamo namirim svoju želju za našom hranom. Ubijem se u ćevapima i sarmi i još uzmem par porcija za doma. Kad omastim brk tamo kupim i domaći ajvar. Našla sam i hrvatske kekse, griz i mješavinu začina.

Pričam puno s Amerikancima koji su putovali Europom, oduševljeni su našom hranom. Donedavni susjedi su tako proveli, ovog ljeta, tri tjedna na našoj obali. Kada su se vratili nisu mogli prestati pričati o hrani, kako kuhamo dva puta dnevno, kako je sve fino. I vina hvale. Drugi prijatelj koji je proveo par godina u Hrvatskoj devedesetih, kao trener odbojke – još uvijek se sjeća nedjelja kod prijatelja u okolici Zagreba kada cijeli dan jedeš, pa odmaraš, pa jedeš…

Amerikancima je Hrvatska općenito prelijepa, ali neke recimo čudi i smeta što su kod nas, sa njihovog gledišta, konobari prespori, što ih moraju tražiti račun da bi platili, što se na hranu čeka malo duže. Dok mi volimo ćakulu, dobru spizu i uživanciju, ovdje ti uvale račun dok još nisi završio. Vrijeme je novac tvrde – što je svakako zanimljiva tvrdnja, ali za neku drugu priliku i kolumnu. Jedno je sigurno - u pristupu hrani znatno se razlikujemo.