Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

O hiperaktivnosti bivšeg vođe White Stripesa mogla bi se napisati knjiga


Popis Whiteovih projekata proteže se u beskraj – no sada, kad su sve oči (i uši) uperene u njegov prvi samostalni album, njegove se kreativne namjere napokon mogu vrednovati izvan konteksta rock-sastava unutar kojih je ranije djelovao ‘zakamuflirano’. U žanrovskom smislu od njega nitko nije očekivao iznenađenja, što je i logično zna li se da je riječ o čovjeku koji je s White Stripesima (a djelomično i s The Raconteurs) redefinirao gotovo svaki korijenski američki žanr koji mu je došao pod ruku.

Vezani članci Slika nije dostupna Achromatic Attic: 'Bolje Porin u džepu, nego golub na grani' Slika nije dostupna Achromatic Attic: 'Kad narastu' zvučat će bolje i od Arctic Monkeysa

Drugim riječima, ako postoji suvremena inačica estetike koja povezuje antikni delta-blues, sirovi garažni rock šezdesetih, grmljavinu Led Zeppelina i kantautorski folk senzibilitet Neila Younga i Boba Dylana, onda je ona utisnuta na Blunderbuss.

Novo značenje žanru

Svaki od tih naoko odvojenih stilskih rukavaca White preispituje u novom kontekstu, pridajući mu novo značenje. A s obzirom na to da se 36-godišnji kantautor nedavno rastao od supruge, fotomodela i kantautorice Karen Elson, tekstove pjesama razmjerno je lako ‘čitati’: u njima se ljubav ne svodi na prepuštajuće blaženstvo, već na gorko i nemilosrdno sučeljavanje. I to ne samo s bivšom partnericom nego i samim sobom.

Rezultat je hiperemotivan, mjestimično kaotičan, ali beziznimno nadahnut kolaž koji otkriva autorovu melodičnu, ali i eksperimentalnu stranu – u nejednakim omjerima, doduše. Obojen tonovima klarineta (!), singl “Love Interuption” jedna je od najljupkijih stvari u njegovoj karijeri, a “I Guess I Should Go To Sleep” podjednako je šarmantna u svojoj "countryficiranoj" lepršavosti. “Hip (Eponymous) Poor Boy” ima gotovo vodviljski karakter, dok se skladbe poput “Trash Tongue Talker” i “I’m Shaking” najviše oslanjaju na tradiciju White Stripesa.

Jednako uzbudljiv

S jednom iznimkom: zvuk je dorađeniji, za nijansu mekši i gotovo jednako zasnovan na klavirskim kao i gitarističkim teksturama. No to su sporedne stvari. Ona najvažnija svodi se na zaključak da je White i u solo akciji jednako (ako ne i više) uvjerljiv kao i na mjestu frontmena.

Pratite najnovije vijesti bilo kada, bilo gdje. Pratite nas na Facebooku i Twitteru. Pratite DNEVNIK.hr putem iPhonea i ANDROID mobilnih uređaja.