Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Kako napisati recenziju, a gotovo i ne poslušati album? To se dogodilo s uratkom Borisa Leinera i Miše Hrnjaka, albumi latino zavodnika Enriquea Iglesiasa i velikogoričkih pop-rock nada Mel Camino uredno su preslušani...


Leiner + Hrnjak 'Viša sila', Ocjena: Zasad bez (pr)ocjene
(Croatia Records, 2010)

U početku bijaše Azra. I Azra bijaše Johnny. I Johnny bijaše Bog.

Vezani članci Slika nije dostupna Jinx, Bombaj štampa i Iron Maiden Slika nije dostupna Joke, Seal, Phil Collins i Ibis

Tu sam jeftinu umotvorinu, s recenzijom za 'Višu silu' u mislima, zapisivao u mobitel na tribinama Arene dok je Sting dosađivao. Bez ozbiljne namjere da takvo nešto i objavim. No i sama 'bogohulna' pomisao bila je dovoljna da me već iza idućeg ugla dočeka Johnnyjeva kletva.

Kojih sat, dva nakon što je odzvonio i posljednji ton 'Mesečine bato' došlo je, naime, vrijeme da album Borisa Leinera i Miše Hrnjaka, prema kojemu sam već uzgojio popriličan naramak predrasuda, konačno i preslušam. Dvojac bez kormilara svojim je tribute prostituiranjima navukao poprilično bijesa dotičnog žitelja penzionerskog predgrađa Utrechta, a čini se da se sve prelomilo u trenutku kad je CD trebao po prvi put napustiti svoju ambalažu.

Kao da je od stakla, disk se raspukao na dvije polovice, ostavljajući recenzenta bez materijala za recenziranje. Viša sila. Kletva. Ukleti Holandez ljutito je stisnuo obrve i snagom volje sabotira Leiner/Hrnjak projekt gdje god stigne. Ili je ipak u pitanju loša kvaliteta CD-ova koje naručuje Croatia Records?

Što se Azre tiče, nije Branimir Štulić taj koji je izmislio pojam dragovoljnog egzila. Mišo Hrnjak, samozatajan glazbenik koji je svojom bas-gitarom neodoljivo obojao 'Sunčanu stranu ulice' i 'Filigranske pločnike', prvi je koji je misteriozno iščeznuo sa zagrebačkih ulica i tadašnje rock-scene. Johnny je tvrdio da ga je 'opila religija', ulica je pričala da se priključio Jehovinim svjedocima, a Igor Mirković ga je pronašao na farmi negdje u Mađarskoj. Od tada se, od premijere filma 'Sretno dijete', ne da više otjerati i sa starim pajdašem Borisom Leinerom svirucka po Hrvatskoj.

Grupa Leiner + Hrnjak na 'Višoj sili' udara uglavnom po onome što je legendarnom Arzinom bubnjaru uvijek bilo najdraže - međimurskim tradicionalnima. S obzirom da još nije izmišljen player koji će prihvatiti raspolovljeni CD, prema onome što je dostupno na internetu - a to su tri pjesme - L&H, pojačani gitaristom Miljanom Bakićem, ne zaslužuju da se na njih nabajuce kojekakvim predrasudama. 'Ftičeki veli' su poprilično uspio spoj rocka i etna, a 'Dorica' je tmurna, brza, hard rokerska poskočica.

Za njihov singl 'Vrela' tekst i glazbu napisao je Srđan Gulić, nekadašnji bubnjar Haustora i autor odličnog solo albuma od prije nekoliko godina 'Osvježavajući plod', koji je prošao gotovo nezapaženo. 'Vrela' su svojom simpatičnošću, dinamikom, štosom i plesnim ritmom vjerojatno najbolje što ovaj album nudi. Vjerojatno, ali ne i sigurno, budući da ostatak nisam ni čuo. Viša sila, protiv toga se ne može.

Enrique Iglesias 'Euphoria', Ocjena: 4/10
(Universal Music, 2010)

Da je barem viša sila malo promašila i raspolovila Enriqueovu 'Euphoriju', šteta bi bila kudikamo manja. Istini za volju, Iglesiasu mlađem treba odati priznanje da je na tko zna koje načine uspio ostati u vrhu globalne estradne zajednice, iako bi mu, recimo, i ovaj album trebao srozati popularnost. No, eto, Enriqueu prodaja ide odlično, tu je i nedavno MTV-jevo uvrštavanje u kategoriju najboljeg europskog izvođača, a i fanovska baza očito ne opada.

'Euphoria' je prvi Enriqueov dvojezični album, engleski i španjolski, koji zvuči kao da ga je njegov autor već nekad objavio, no riječ je o potpuno novom studijskom albumu. Možda se njegov fenomen dijelom može objasniti tom prepoznatljivošću izričaja, no uzvici poput 'fiesta forever' iz uvodne 'I Like It' lagano živciraju već od samog početka.

Zna Enrique Iglesias i 'ubosti' pokoji upečatljiv pop-hit, poput balade 'Why Not Me' ili 'Cuando Me Enamoro', ali i tu se više-manje radi o rutinskim glazbenim šprancama. Da je riječ o vrsnom zanatljili sugerira i 'Heartbreaker', pjesma kao stvorena za koncertnu sing-a-long podršku.

Nevjenčani suprug Anne Kournikove prošarao je na ovom albumu od dancea, reggaea, popa i tipičnog ubrzanog latino ritma, no ipak najbolje zvuči kada pjeva na materinjem jeziku, bez obzira na žanr. Stoga mu zbog razigrane 'No Me Digas Que No' opraštamo dio grijeha. No, puno ih je još ostalo...

Mel Camino 'Kapadokija', Ocjena: 7/10
(Spona / Dallas Records, 2010)

Iako se to možda čini lakšim, no odlučiti se publici obraćati izravno, bez suvišnih metafora, i pronositi 'važne poruke' o borbi protiv društva i sistema, nije nimalo jednostavno. Barem nas tako povijest uči, od punka naovamo, jer rijetki su buntovnici uspijevali ujediniti uvjerljivost, ozbiljnost i snagu rečenoga.

Grupa Mel Camino iz Velike Gorice balansira između buntovnosti i naivnosti, s tim da ipak više naginju ovom drugom. Tekstopisac, glavni vokal i gitarist Zlatko Majsec ima zdrav pogled na život, ali da bi sve to kvalitetno i opjevao trebat će još podosta zgužvanih papira baciti u koš za smeće. Kad u 'Glavi punoj oblaka' pjeva 'životni standard je i moja glava puna oblaka, a sve ostalo je samo puko preživljavanje', sasvim je u pravu, no ne možemo mu baš slijepo vjerovati.

S očitim porivom da se približi Ripperovoj vokalnoj neotesanosti ('U toplini kreveta') ili Štulićevom uličnom manirizmu (evo opet njega), Majsec se povremeno gubi između vlastitog pjevačkog identiteta i traganju za glasovnim 'faktorom X'. Zasad ga nije pronašao. No, s obzirom da se radi o autoru koji promišlja svijet oko sebe, što u nas baš i nije običaj, grupi Mel Camino dajemo još puno kredita.

U autorskom smislu, grupa puno uvjerljivije zvuči kad pjeva o ljubavi. Odsutna 'Ona shvaća', 'Umorna od svega' ili 'Zaljubljeni mrtvac' puno više drže vodu od 'soljenja pameti' u 'Borbi vraga i anđela' i 'Krticama'. Također, socijalne angažiranosti 'Vjetropira' i u 'Zvona opuštanja' doimaju se poput srednjoškolskog rukopisa, a s druge strane, demo simpatičnosti ostalo je još podosta u 'Jesenjem sunčanom danu' ili 'Kad bi barem imao harem'. Situacija se u mnogočemu popravlja kad stihovi pomalo otupe, odreknu se izravnosti, i zazvuče jednostavno kao poezija iz školske lektire, primjerice u 'Gospodaru svojih proljeća'.

Još jedna zamjerka ide na račun benda koji drži leđa Majsecu - na drugom albumu, do kojega će Mel Camino nadajmo se doći, mogli bi malo stisnuti pedale i početi zvučati malo 'opakije', da ne budu samo na razini revijskog soft-rock sastava, kako je to često slučaj na 'Kapadokiji'.

>> Disturbed, Klaxons i Kylie Minogue