Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Nedavno smo imali vijest da je Palača naroda u Bukureštu otvorena za posjetitelje.


Redovi i sati čekanja za ulazak u monumentalno zdanje, površinom drugu po veličini zgradu na svijetu - nakon američkog Pentagona. Nije prošlo par dana od toga i sama se našla u Bukureštu. Većina onih kojima sam rekla da idem u Rumunjsku, napravila je više, manje istu facu - Pa šta ćeš tamo?! Još će te netko opljačkati i premlatiti! Baš kao da se to ne može dogoditi bilo gdje. Priznajem, da mi netko da 10 gradova i mogućnost biranja, Bukurešt sigurno ne bi ni moj prvi izbor. E, zato je super kad te posao odvede tamo gdje inače vjerojatno nikad ne bi otišao.

Vezani članci Slika nije dostupna 250.000 ljudi izašlo na ulice i dignulo glas protiv korupcije Slika nije dostupna TRAGEDIJA NA KONCERTU 'Nastao je potpuni kaos, ljudi su gazili jedni preko drugih'

Prvi dojam – maglovit, tmuran, blatan. Na aerodromu nas treba dočekati vozač. Kako su me neki preplašili, umalo mi se umjesto papira s našim imenima počela priviđati toljaga. Slijedi prvi susret s 'opasnim' Rumunjem. Nasmijani Cristu i srdačna dobrodošlica.

Vozimo se prema Bukureštu. Snijega još uvijek na sve strane, ralica nepoznat pojam, parkirališta zakrčena – blagonaklono pomislih na naše zimske službe. Ma dobri su oni nama!

Kroz maglu se naziru električni stupovi i nenormalno puno kablova. Čini mi se da ako dođe do kakvog kvara, električar može samo sjesti i plakati. Na prvu mi nikako nije jasno zašto ovaj grad zovu Pariz Istoka.

Ekipa koju prvu upoznajemo totalno je cool. Privrženi poslu, ljubazni, puni entuzijazma. Takva je i Alina. Predivna 28-godišnja djevojka koja nas je provela gradom. Taj je dan donio prvo sunce Bukureštu nakon puna četiri mjeseca. Dva golema bulevara i arhitektura govore zašto naziv balkanski Pariz.



Ali čim se makneš od samog centra, luksuznih hotela i trgovina, izvan grada, ne možeš se ne zapitati - kako su oni u Europskoj uniji, a mi nismo? Zemlja očito velikih razlika.



Ali nije sve na prvom dojmu... red politike, red za nas nepovoljnijih gospodarskih kretanja - red za čekanje.

I dalje ne mogu sebi doći od silnih kablova kojih je po danu još i više! Zašto to sve skupa nije pod zemljom – ni njima nije jasno. Kao da je u zemlji napaćenoj monstruoznom diktaturom jednog čovjeka i njegove žene pod nadzorom morala biti doslovce svaka žica.

Dolazimo na Trg revolucije gdje je u prosincu 1989. narod ustao protiv Ceaucescua, a on i žena Elena helikopterom pobjegli. Ubijeni su 25. prosinca. Njihov grob formalno ne postoji.

Mladi ljudi poput Aline u to su vrijeme bili djeca. Sjećanja su blijeda ili nikakva, ali baš kao i ona, svi s kojima sam razgovarala s gađenjem gledaju na sve što ima ikakve veze s Ceaucescuom. Tako i na Palaču naroda koja je, eto, čak jedno od sedam novih svjetskih čuda. Kad staneš pred tu nepreglednu zgradurinu, doživiš šok.

Htio ne htio, miješaju se dojmovi zadivljenosti i impresioniranosti s jedne strane. S druge - pomisao da je ista ta zgrada bila pokušaj pokazivanja moći preko gladnih, prestravljenih, smaknutih ljudi – izaziva jezu. Crkve, kazališta, bolnica, kuće – sve je sravnjeno sa zemljom da bi se izgradio novi Bukurešt.

Jasno je zašto je Open air museum – drugi u svijetu tog tipa sagrađen 30-ih godina prošlog stoljeća, omiljeno bukureštansko mjesto. Lijepo, naslijeđeno, netaknuto, bez osjećaja gorčine i ružnih sjećanja.

Ceaucescu je ubijen i nikada nije stigao koristiti zgradu. Zanimljivo, navodno je jedini koji se obratio narodu sa svečanog balkona bio Michael Jackson. 1993. se obratio obožavateljima, ali riječima 'Hello Budapest'. Bad luck!

Moj posjet Bukureštu sve je samo ne bad luck. Ok, loša je sreća kad zaglaviš u liftu s mužem i ženom koja samo što nije rodila;

dobra – kad u istom tom liftu nema sumnjivih likova koje se bojiš pogledati u oči (nije baš da ih uopće nema);

još bolja – kad su osobe s kojma si u istoj nevolji presimpatične i spremne na šalu;

a najbolja - kad cijelu situaciju komentira i sve skupa tješi moj kolega Saša Kopljar. I eto ti veselja! Međutim, nije to bila prva Seinfeld situacija. Bilo je tu i izgubljenih mobitela, ruksaka, nevjerojatnih taksista... a gle čuda - nitko ništa nije 'zadržao', sve je vraćeno. Neuobičajen vikend. Srdačan narod. Zanimljiva zemlja. I jedna predrasuda manje.