Stravične ispovijesti socijalnih radnika: "Urede razmještamo tako da smo što bliže izlazu", "Djeca ti neće moći živa izaći"

Prijetnje socijalnim radnicima već su postale toliko uobičajene da ih često ne prijavljuju policiji. Dragica Bojka Gregorić iz Udruge socijalnih radnika Rijeka kazala je za DNEVNIK.hr da su joj tijekom karijere nebrojeno puta prijetili, ali jedan joj se događaj posebno urezao u pamćenje.

''Još uvijek se ježim od situacije koja mi se dogodila prije 15 godina, došao mi je čovjek, pustili su ga iz pritvora zbog nekog kaznenog djela. Od centra je tražio jednokratnu novčanu pomoć, no nije je mogao dobiti odmah, nego je trebao donijeti još neku dokumentaciju. Sjećam se da je ulazio u ured uvijek nekako nečujno'', priča Bojka Gregorić.

Jednom se samo stvorio ispred nje i počeo prijetiti. "Ni ti ni tvoja djeca nećete moći živi izaći na Korzo', rekao mi je. Pitala sam se kako zna da imam djecu. Onda sam se shvatila da su iza mene sebi polijepljeni crteži koje je moja kći crtala. Nakon toga sam crteže skinula. Maknula sam sva obilježja sa sebe. Kolegica koja je privatno pohađala krav maga vježbe, organizirala je i da i mi u centru vježbamo kako bismo se mogli obraniti. Kasnije sam doznala da je taj čovjek u zatvoru završio zbog ubojstva“, rekla je Bojka Gergorić.

Objašnjava da im prijavljivanje prijetnji policiji dodatno uzima vrijeme jer s tim ljudima rade i moraju podizati privatnu tužbu“. Dolaze im različiti ljudi, nezadovoljni, bolesni, nesretni.

Lavina pitanja o zaštiti

Ravnateljica Centra za socijalnu skrb u Čakovcu Alenka Bilić nam kaže da se sada postavljaju brojna pitanja, ali bez odgovora. 

''Ovo je situacija o kojoj cijelo naše društvo mora malo razmisliti. Kako smo si to dopustili? Netko je dozvolio da se nekome ništa ne dogodi ako napadaš i djelatnike Centra, ali i druge, liječnike, učitelje i tako dalje. Kako smo se mi kao društvo doveli do toga? To su sve pitanja o kojima mi možemo u ovom trenutku lamentirati, ali odgovore nemamo'', rekla nam je Bilić dan nakon pucnjave u Đakovu u kojoj je ubijena djelatnica đakovačkog CZSS-a, a njezin kolega pravnik teško ranjen.

Događaj u Đakovu pokrenuo je lavinu pitanja o zaštiti djelatnika centara za socijalnu skrb. Iako je u CZSS-u Đakovo u trenutku pucnjave bio i zaštitar, on je nenaoružan. Ravnateljica u Čakovcu pita se treba li im uopće oružje. ''Zar je stvarno način da nas se zaštiti da ćemo s oružanom pratnjom pomagati ljudima? O čemu govorimo? Ako nas ne poštuje država koja nam je dala u nadležnost da mi za nju to obavljamo, a onda nas država na proglasi službenim osobama. Ništa to konkretno ne bi Bog zna što pmoglo, ali bi se postupci kada je napadnut djelatnik socijalne skrbi morali pokretati po službenoj dužnosti. Tako bi ljudima, kojima padne na pamet da na taj način istjeruju pravdu dalo do znanja da je državi stalo do ljudi koji za nju to rade. Većina ljudi taj posao radi zaista dobro, stručno i sa željom da nekome pomogne, a onda zauzvrat dobiješ to da te netko ubije'', kaže Bilić.

Pročitajte i ovo #socijalnaskrb Udruga Pragma o smrti socijalne radnice: ''Odabrala je struku životnog poziva i zaslužila je naše sjećanje''

Pročitajte i ovo Suprotno europskim standardima Nedostaje li nam socijalnih radnika? Prema pravilniku jedan bi trebao brinuti o 100 obitelji, no stvarnost je drugačija

Bilić kaže da lošem odnosu prema djelatnicima centara pridonosi i javni linč socijalnih radnika. ''I ova situacija koja se dogodila s davanjem toliko pozornosti jednoj udruzi. Govorim o #spasime. Pogledajte što se dogodilo. To je postao jedan portal na kojem ti možeš tako neosnovano pljuvati. I zašto uvijek po socijalnim radnicima? Kako smo došli do toga'', pita se ravnateljica Centra u Čakovcu. Dodaje da je problem i u tome što teško bolesne osobe nisu ni pod čijim nadzorom. ''Svi preskaču sve ostale, policiju, zdravstvo. Zašto nam ljudi s ozbiljnim psihičkim smetnjama hodaju bez ikakvog nadzora po svim gradovima, mjestima i tako dalje?'' rekla nam je.

''Svi nekako odbacuju odgovornost. Ponajviše tu mislim na zdravstvenu skrb. Mi, zdravstvo, pravosuđe, policija i obrazovanje moramo svakako zajednički pronaći način da ovakve stvari preveniramo. Dužni smo svima pružiti sigurnost. Ako na mene viče stranka da je njegovo ustavno pravo da ga ja kao ravnateljica primim, a u Centar dolazi već godinu dana, uz sve mjere koje smo mu omogućili, a on uz to želi mene maltretirati i viče da je to njegovo ustavno pravo. Pa i moje je ustavno pravo da normalno radim svoj posao'', priča ravnateljica CZSS-a Čakovec.

Napala djelatnice nožem

Događaj u Đakovu, kaže ravnateljica, potaknut će svakog socijalnog radnika da promisli o svojoj struci. ''Današnji dan je užasan dan kad si stvarno počneš razmišljati: 'Što to meni treba? Za koga? Zašto?''', pita se Alenka Bilić.

Ravnateljica CZSS-a Čakovec ispričala nam je da se u njezinom centru posljednji napad dogodio u siječnju ove godine kada je na terenu više kolegica napadnuto nožem. Žena je nožem tako snažno udarila u prozorsko staklo da se ono razbilo, a djelatnice su pukom srećom izbjegle ozljede i uspjele pobjeći. ''Njih četiri su bile u automobilu i nisu uopće išle k toj osobi. To joj je već bio drugi ili treći napad, a do tog napada joj se ništa nije dogodilo, nije procesuirana. Ona je bila fiksirana baš na tu jednu socijalnu djelatnicu jer je predložila sudu da joj se oduzmu djeca koja su živjela u neprihvatljivim uvjetima. I ta osoba kao da je čekala kad će krenuti u napad i samo su igrom slučaja kolegice izbjegle ovo što se dogodilo u Đakovu'', kazala nam je ravnateljica.

Policija je reagirala, kaže ravnateljica, tek nakon što je ona osobno urgirala, pa napad nije okarakteriziran kao remećenje javnog reda i mira. ''Da imamo status službene osobe, to bi automatski bilo okarakterizirano kao napad i išlo bi puno brže'', ističe. Osoba koja ih je napala je završila na psihijatrijskom liječenju u istražnom zatvoru. ''Za to vrijeme su kolegice pretrpjele ogromnu štetu na svoje zdravlje. Kolegica je bila na bolovanju i bila je pod velikim strahom i stresom'', rekla je ravnateljica. ''Često mislimo da poznajemo čovjeka kojeg zapravo znamo kao stranku godinama, pa s vremenom njihove prijetnje više ni ne shvaćaš ozbiljno'', kaže.

''Jučer me zvala moja kći i kaže: 'Pa mama, to si mogla biti ti'. Odsjeku ti se noge kad ti netko tako nešto kaže, i tebi i tvojoj obitelji. Ti tako normalno pokušavaš obavljati svoj posao. Naše je samo pitanje dokle ćemo to tolerirati. A da ne govorimo komentarima na portalima koji kažu 'počelo je' ili 'sljedeći su ovi tu''', ispričala je Bilić.

Na teren nose sprej za samoobranu

Situacija je teška i u drugim centrima za socijalnu skrb. Djelatnica jednog Centra, koja želi ostati anonimna, ispričala nam je o napadu koji je sa svojim kolegama doživjela prije tri godine kada ih je muškarac automobilom lovio u polju kukuruza. Srećom, uspjeli su izbjeći tragediju.

Otkrila nam je da u Centru u kojem ona radi nema dovoljno prostora, pa troje radnika sjedi u jednoj sobi, ali ne rade svi jednak posao. ''Dok ja sa strankom razgovaram o nasilju u obitelji, pored nas pravnici pričaju o nekim pravnim stvarima'', ispričala nam je. Koliko je straha i opasnosti u radu socijalnih djelatnika, govori i to da na teren odlaze s paprenim sprejem u džepu. ''Tako si kupimo barem 30 sekundi za bijeg ako nas netko napadne na terenu. Urede razmještamo tako da smo što bliže izlazu, a na prozorima su rešetke'', ispričala nam je anonimna sugovornica.

Prepušteni sami sebi

Dragica Bojka Gregorić kaže da su socijalni radnici često prepušteni sami sebi. ''Kad svoj problem ne mogu riješiti odmah i to onako kako su si zamislili, prijete nama, našoj obitelji, i što je gore, našoj djeci. Nažalost, neke prijetnje, kao što smo vidjeli jučer u Đakovu, su se i realizirale... Ježim se pri pomisli na ono što se jučer dogodilo. Izražavam žaljenje i sućut obitelji. Socijalni radnici su često prepušteni sami sebi. Sami sa sobom nosimo sa stresom koji svakodnevno proživljavamo. Mi smo profesionalci, volimo svoj posao. Često imamo osjećaj da na leđima nosimo sve probleme ovog društva'', nastavlja Bojka Gergorić. Kaže da socijalni radnici razgovaraju sa svima, sagledavaju probleme korisnika, preispituju svaki slučaj.

Zadarski centar za socijalnu skrb jedan je od onih koji se također konstantno nalaze na udaru svakodnevnih prijetnji. No, one se, priznaju nam neki od djelatnika, gotovo više i ne prijavljuju. ''Čemu da prijavljujem? Evo jedan primjer, prijetnje sam dobio i prijavio ih 2016. godine, a prvo ročište održano je tri godine kasnije“, priča nam jedan djelatnik zadarskog centra.

Zastrašućuje prijetnje smrću

Ipak, postoje slučajevi kada obavijeste policiju. Jedan od takvih zbio se krajem svibnja, odnosno početkom lipnja ove godine, kada je dvoje djelatnika dobilo zastrašujuće prijetnje smrću, a u prijetnjama su se spominjala i njihova djeca.

''Tada sam otišao na policiju, jednostavno u nadi da će osobu privesti na razgovor i da će ga to malo urazumiti. Ali nemam iluzija da nas sustav može zaštititi“, priča nam taj djelatnik.

Djelatnici centara za socijalnu skrb s kojima smo razgovarali ogorčeni su na ministricu Nadu Murganić koja se sada, nakon tragedije u Đakovu, zalaže da socijalni radnici dobiju status službene osobe. Međutim, taj im je status bio zajamčen Kolektivnim ugovorom u kojem je stajalo da će ga dobiti do 30. rujna 2018. godine. Ministrica do danas to nije uspjela ostvariti.