Andrija Jarak je danas bio u općini Jakšić pokraj Požege. Općina je to s 4317 stanovnika, od čega je zaposleno tek 1411, najviše njih u poljoprivredi. Na području općine postoji jedna osnovna škola, a u posljednjih 10 godina za boljim životom otišlo je tristotinjak ljudi.
Pročitajte i ovo
OVDJE ISPROBAJTE APLIKACIJU GDJE SAM 2016.
U prvoj reportaži donosimo vam priču tri generacije jedne obitelji iz Jakšića, koja se bavi uzgojem duhana. Andrija je razgovarao s Tomislavom, Ivankom i Anom Čevapović.
Evo nas u požeškoj zlatnoj dolini, na ovim nepreglednim oranicama, s jednom zanimljivom obitelji - tri generacije pod istim krovom, obitelj Čevapović. Tomislave kako to da tri generacije ostanu pod istim krovom i slažu se?
Tomislav: Pa jednostavno, moram reći, mi uspijevamo jedino dogovorom. Ne odlučuje jedan nego svi pa odaberemo najbolji način. Poljoprivreda nam je u krvi, i eto to smo zavoljeli i ostali tu.
Može li se živjeti danas ovdje od poljoprivrede?
Tomislav: Može, ali uz puno rada i muke.
Tomislave, idu nam izbori, što očekuješ?
Tomislav: Nadam se da će nam biti bolje. Svi obećavaju, ali ne vidim pomaka.
Vjerujete da će ovdje za 20, 30 godina biti hrvatski seljak?
Tomislav: Pa ne znam, sa ovakvom politikom ne vjerujem. Ako se nešto ne promijeni, ne vjerujem.
Ivanka: Ja sam Ivanka Čevaković, živim u Jakšiću, imam dva sina, dvije snahe i dvije unučice.
I svi radite u polju?
Ivanka: Svi radimo u polju!
Pa dobro, rijetkost je danas vidjeti i mlade i stare u polju. Kako je to vama?
Ivanka: Pa eto, mi smo navikli. Oni vole zemlju. Voljela bih da su htjeli školu, ali ovo su odabrali. Jako se moramo puno truditi da bismo preživjeli, nas tri obitelji. Ne možemo ni rabote naći, koliko ih je malo. Svi mladi odu kad je loše. Loše nam je i ne znam kako bi se to sada dalo promijeniti.
Idu nam izbori, gospođo. Što očekujete, hoćete li glasati?
Ivanka: Hoćemo, glasat ćemo, a sad hoće li nam bit bolje, vidjet ćemo.
Možemo li nevjestu nešto pitati? Ana, u polju ste, ima valjda 30 stupnjeva danas, je li teško?
Ana: Pa i nije tak strašno. Malo vjetrića i dobro.
Imate obitelj, djecu?
Ana: Uskače svekrva, svi si pomažemo.
Recite mi, je li vam žao što ste ostali na selu?
Ana: Pa nije, nije.
Vjerujete da će vaša djeca moći ovako?
Ana: Pa ne znam, ja se nadam, ako se odluče za takav život, nadam se da će živjeti od toga.
Šta biste rekli našim političarima ovako iz polja?
Ana: Ne znam, rekla bih im da se malo bolje bore za seljake. Nije nam lako, nadam se da će pomagati i nama malo više.
