Saborski zastupnici na današnjoj sjednici raspravljaju o prijedlogu Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, kojime se želi ojačati pozicija žrtava te spriječiti traumatizacija i ponovna viktimizacija. Ovim bi se zakonom propisao katalog prava žrtava nasilja u obitelji. Tim smo povodom zatražili od Ministarstva unutarnjih poslova službene podatke o broju slučajeva nasilja u obitelji unatrag nekoliko godina te upitali je li došlo do porasta broja slučajeva u kojima je došlo do smrtnog ishoda.
Pročitajte i ovo
Sudovi i dalje uglavnom puštaju osumnjičene ili optužene za nasilje u obitelji da se brane sa slobode uz zamjenu pritvora izricanjem neke od zaštitnih mjera. Također, nasilnicima se nerijetko izriču novčane kazne, dok su one zatvorske zastupljene u manjoj mjeri, naglasila je pravobraniteljica Višnja Ljubičić. Iz Ureda glavnog ravnatelja policije dostavili su nam podatke za razdoblje od 2013. do 2016. godine, uključivši i podatke za 2016., prve službene za proteklu godinu. Po tim je podacima smanjen broj počinitelja obiteljskog nasilja, od 16.564 u 2013. godini do 11.948 u 2016., a opada i broj recidivista, od 4410 u 2013. do 2982 u 2016. godini.
Iako se po tome čini kako je nasilja u obitelji manje nego ranije, zabrinjava podatak kako je lani ubijeno čak 15 žena, a počinitelji su bili njima bliske osobe. Godinu ranije ubijeno ih je 12, a taj se broj u promatranom razdoblju izuzev lanjske godine (2013. - 2015.) kreće u razmjerima od 11 do 13. Također, porastao je i broj svih ubojstava, s 33 u 2015. godini na 43. u 2016.
Za komentar smo zamolili i pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova Višnju Ljubičić, koja je kazala kako je "vidljivo da dolazi do usporavanja kontinuiranog pada prekršajnih djela nasilja u obitelji (u usporedbi s prošlim godinama), međutim istodobno se bilježi alarmantan, preko 100-postotni trend porasta ukupnog broja kaznenih djela s elementima nasilja među bliskim osobama uz preko 100-postotni porast broja žrtava žena nasilja među bliskim osobama.
Dakle, nastavlja se trend 'brutalizacije' obiteljskog nasilja, koje sve više iz sfere prekršajnog prava seli u područje kaznenog prava. Pritom najteži oblik kaznenih djela iz područja nasilja u obitelji predstavljaju upravo ubojstva počinjena između bliskih osoba".
"Bojim se, odnosno uvjerena sam da je smanjenje broja prijava nasilja posljedica neučinkovitosti sustava i odustajanja žrtvi od traženja pomoći institucija. Prečesto se čuje da se i žrtva i počinitelj tretiraju na jednak način - oboje se privodi sucima za prekršaje i nerijetko oboje bivaju kažnjeni zato jer sustav nema vremena utvrđivati tko je zlostavljač, a tko žrtva koja se pokušala obraniti.
Kazne koje se izriču minimalne su i uglavnom novčane pa čitava obitelj snosi posljedice nasilničkog ponašanja jedne osobe. Da ne govorimo o potrebi uspostave sustava dugotrajne pomoći žrtvi kako bi smogla snage za izlazak iz kruga nasilja. Danas je upravo u Hrvatskom saboru prva rasprava o prijedlogu novog Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, a predlagatelj ističe kako za provedbu ovog zakona nisu potrebna dodatna sredstva. Nakon toga vam se zapravo prijedlog ne da ni čitati jer znate da se ništa neće zapravo promijeniti.
Kako će se učinkovitije pomagati žrtvama kada je jasno da nema dovoljno policijskih službenika, stručnih djelatnica u centrima za socijalnu skrb, nema strukturno uspostavljene međusektorske suradnje, da ne nabrajam dalje", istaknula je Sanja Sarnavka, članica Nacionalnog tima za prevenciju i suzbijanje nasilja u obitelji i nasilja nad ženama.
Bivša predsjednica Nacionalnog tima Branka Žigante Živković, sutkinja Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske, kazala je: "Bez obzira na činjenicu što statistika pokazuje pad prekršajnih djela, mislim da je to na papiru. Žrtve su počele gubiti povjerenje u institucije pa je moje mišljenje da je opet velika tamna brojka neprijavljivanja. S terena imam saznanja da se ne radi po zakonima i to mogu odgovorno reći za sve institucije. Kaznena politika je preblaga i ne primjenjuju se svi instituti i mogućnosti zaštite žrtve. Ponovno dolazimo u situaciju da olako prelazimo preko tih djela".
Naglasila je kako je ostavku u Nacionalnom timu dala još u srpnju 2016. godine, jer više nije mogla podnijeti neučinkovitost i nezainteresiranost odgovornih. "Osjećala sam se bespomoćno kao i sada, osim u onim predmetima koje sudim, a i tada znam biti veoma nezadovoljna jer se žale samo okrivljenici ili, što je najtužnije, žrtve za okrivljenike."
Jedna od aktivnosti koja bi pomogla boljoj zaštiti zlostavljanih žena i sprječavanju nasilja u obitelji, ističu aktivisti, svakako je ratifikacija Istanbulske konvencije. Feministički kolektiv fAKTIV u 2016. godini održao je dvije javne akcije s ciljem ukazivanja na probleme koje institucije države zadužene za suzbijanje nasilja prema ženama i kažnjavanje počinitelja sustavno zanemaruju ili im posvećuju nedovoljno pažnje, a zajedno s ostalim feminističkim organizacijama i inicijativama tražili su upravo ratifikaciju Istanbulske konvencije.
"Premijer Andrej Plenković je izjavio kako će se postupak ratifikacije 'što prije pokrenuti' pa trebamo vidjeti što će se dogoditi s tim. Ratifikacija te konvencije obvezala bi institucije države na maksimalan napor u zaštiti žena od obiteljskog, partnerskog i svakog drugog nasilja te smatramo kako bi država ratifikacijom pokazala istinsku volju u sprječavanju nasilja prema ženama.
Ponavljamo kako su nasilno prekinuti životi žena krajnji ishod neodgovornosti i nemara institucija, počevši od centara socijalne skrbi, preko policije, do DORH-a i sudova. Sustav i društvo omogućavaju da nasilje u velikom broju slučajeva prođe nekažnjeno te u konačnici dovede do ubojstava žena", ističu u fAKTIV-u.
Pravobraniteljica Ljubičić istaknula je kako se kroz (ne)sankcioniranje nasilnika šalje i društvena poruka te naglasila kako je slijedom toga jedan faktor u nastojanju da se ove crne brojke drastično smanje svakako i bolja primjena postojećih zakonskih okvira. Naglasila je načelno dobar rad policije, ali i dodala kako su u pojedinim slučajevima uočeni propusti: "Policija u svom postupanju kod nasilja u obitelji, kao i kod daljnje prijave istog sudu često ne uzima u obzir niti u prijavi/optužnom prijedlogu navodi cjelokupan kontekst i kronologiju nasilja između članova obitelji, odnosno žrtve i nasilnika, posebice tzv. povijest nasilja u obitelji ili prethodno počinjeno nasilje, bez obzira je li ono ranije prijavljivano ili ne, već se isključivo bave događajem zbog kojeg interveniraju".
Nadalje, istaknula je kako sudovi i dalje uglavnom puštaju osumnjičene ili optužene za nasilje u obitelji da se brane sa slobode uz zamjenu pritvora izricanjem neke od zaštitnih mjera. Također, nasilnicima se nerijetko izriču novčane kazne, dok su one zatvorske zastupljene u manjoj mjeri.
Pravobraniteljica je tijekom 2015. godine registrirala i dva slučaja u kojima su se nadležna državna odvjetništva s počiniteljima obiteljskog nasilja, odnosno nasilja nad ženama, a u dogovoru sa žrtvom, nagodila u zamjenu za odustanak od njihovog kaznenog progona, odnosno u zamjenu za manju kaznu, pozivajući se pritom na nove odredbe Zakona o kaznenom postupku.
Ljubičić je zaključno naglasila kako nasilje u obitelji predstavlja kompleksno društveno pitanje, a ne privatni problem pojedinaca. "Naime, bez obzira na to što je obiteljsko nasilje u svojim najtežim oblicima već odavno javna stvar, koja podliježe intervenciji državnih organa, dobar dio građana/ki još uvijek smatra da se radi o privatnoj stvari u koju se ne treba miješati. Zbog toga se otkrivanju i kažnjavanju obiteljskih nasilnika ne smije prići rutinski, nego treba imati u vidu i isticati da je nasilje u obitelji štetna pojava koja i psihički i fizički uništava te ostavlja dugotrajne posljedice za cijelo društvo.
Na navedeno nabolje ukazuju upravo slučajevi ubojstava žena od strane njima bliskih osoba koji završavaju u medijima, a u kojim slučajevima se uočava da je često širok krug osoba (susjeda, rođaka, prijatelja i ostalih) znao i/ili naslućivao dugotrajno nasilje, ali nitko - pa niti same žrtve - nije reagirao niti su žrtve tražile pomoć, iz različitih razloga (strah od sramote i osude društva, nepovjerenje u sustav, strah od počinitelja, nada da će se počinitelj sam promijeniti, potpuna egzistencijalna i materijalna ovisnost o počinitelju, loši životni uvjeti i sl.)."
