Već duže vrijeme sve je veći postotak djece u strahu od škole, a kod nekih se čak javljaju i depresija i anksioznost. Razlozi su raznoliki, no uzrok se sve češće krije u previsokim zahtjevima i očekivanjima roditelja koji pretjerano naglašavaju važnost prosjeka i visokih ocjena čime kod djece i mladih potiču i perfekcionizam i strah od neuspjeha.
Stručnjaka nema dovoljno, a ocjene nisu nužno mjerilo znanja
Da su krajem školske godine i rasporedi psihologa i terapeuta koji rade s djecom i mladima prenatrpani, klinička psihologinja i terapeutkinja Sena Puhovski, predsjednica Zagrebačkog psihološkog društva (ZPD) upozoravala je i ranije. Iako su to teme s kojima se susreću i u ostatku godine, podsjeća da su u ovo vrijeme posebno prisutne: ''A djeca su posebno loše i u potrebi za (hitnom) stručnom pomoći koju na žalost ne možemo osigurati za sve''.
''Zadnjih dvadesetak godina koliko radim iz godine u godinu sjedim s djecom i mladima koji su učenici, slušam o njihovim iskustvima i uvijek se iznova pitam kako je moguće da kao društvo, manje-više prešutno, pristajemo na to da škola, školske obaveze i zahtjevi, atmosfera u kojoj se školovanje odvija, odnos prema djeci i mladima i dalje ostaje ovakav kakav je sada'', piše Puhovski navodeći u tekstu na stranicama ZPD-a nekoliko važnih istraživanja koja zorno pokazuju koliko je stanje zabrinjavajuće.
Pročitajte i ovo
Prepoznavanje problema kao prvi korak
Istraživanje subjektivne dobrobiti djece u Hrvatskoj pokazuje kako je, ako se analizira različita područja subjektivne dobrobiti, zadovoljstvo djece pojedinim aspektima školskog života ono koje je najniže, a pogotovo pada u višim razredima osnovne te u srednjoj školi. Također, 15 do 17 posto učenika i učenica prvih razreda srednjih škola iznosi emocionalne i psihosomatske teškoće pri čemu su najčešći izvor zabrinutosti i stresa upravo akademski zahtjevi.
Istraživanja pokazuju da je od svih izvora stresa negativna ocjena ili ocjena lošija od očekivane, onaj najčešći koji se javlja kod adolescenata, ističe Puhovski: ''Možemo upozoriti i na to kako se pokazalo da postoji povezanost između simptoma opće psihopatologije, depresije i anksioznosti i procjene učenika u kolikoj mjeri smatraju da su roditelji njima zadovoljni u akademskom smislu na uzorku mladića. Kod djevojaka se ta povezanost nije pokazala kod simptoma anksioznosti''.
''Djeca i mladi zahvaljujući sustavu kojeg imamo žive svakodnevicu ispunjeni strepnjom, krivnjom, nemoći i ljutnjom, osjećajem da su kao osobe nevidljivi i nevažni. Žive je takvu tijekom cijele školske godine, a zadnjih mjesec dana intenzivno. Psiholozima se javljaju ili ih odrasli k nama upućuju radi simptoma depresivnosti (koja se još uvijek od strane najvećeg broja odraslih tumači kao lijenost), radi izrazite tjeskobe, psihosomatskih teškoća, suicidalnih misli i pokušaja dok se one koji pokušaju pružiti kakav takav otpor (i tako dati do znanja da nisu dobro i da ono s čime se očekuje da surađuju ne valja) doživljava kao neposlušne, ''zločeste'', neodgovorne i agresivne'', piše Puhovski.
Pročitajte i ovo
Nisu jedini, ali djeca i mladi su pod najvećim pritiskom
Jasno je dakako, napominje da ni većini odraslih u ovoj priči nije lako: ''Učitelji su preplavljeni birokratskim i administrativnim zadacima, ciljevima koje moraju postići, rješavanjem problema za koje nemaju potrebne kompetencije, osjećajem krivnje ili odgovornosti za budućnost koju djeci (pogotovo osnovnoškolcima) donose ocjene koje im daju, očekivanjima i pritiskom koji dolaze od roditelja. Roditelji su također pod pritiskom sustava, već od petog razreda osnovne škole svjesni su kako njihovo dijete mora imati suludo dobre odnosno izvrsne ocjene ako na kraju osnovne škole ''želi imati izbor''. Nerijetko iz škole dobivaju poruku da nisu dobri roditelji ako sa svojom djecom ne uče, ne tjeraju ih na učenje, ne kažnjavaju ako ne uče. Čini im se kao da imaju samo jednu priliku za ''sve ili ništa'' u osiguravanju budućnosti svoje djece, a to je zaista zastrašujuća pomisao''.
No, očito je da su u cijeloj toj priči pod najvećim pritiskom upravo oni koji su u dobi u kojoj imaju najmanje resursa, znanja i vještina da bi se mogli nositi s njim - djeca i mladi, upozorava klinička psihologinja i terapeutkinja: ''Jer, umjesto da pritisak koji osjećamo, a izazvan je očekivanjima, zahtjevima i uputama koje dobivamo mi odrasli, zadržimo u vlastitom krilu i nađemo načina kao se učinkovito nositi s njime, mi ga pretačemo u krilo djece, kažnjavamo ili nagrađujemo za ocjene, ucjenjujemo, prijetimo, zastrašujemo i činimo sve što je u našoj moći da naprave to što od njih očekujemo. Budu dobri u školi. Odnosno, ako razgovarate s djecom i njihovim roditeljima, moći ćete čuti da biti dobri zapravo znači biti odlični, po mogućnosti imati prosjek 5.0. Ne za nas, govorimo sebi i djeci, nego za njih, za njihovo dobro, kako bi imali izbor jednog dana''.
Međutim, ističe Puhovski u svojem tekstu: ''Ono što se ne pitamo, čime se ne bavimo i čega možda nismo svjesni jest koja je cijena te petice? Koju cijenu za tu suradnju plaćaju djeca?''
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
''Cijenu plaćaju slikom o sebi. Cijenu plaćaju samopouzdanjem. Cijenu plaćaju samosviješću. Cijena je i u nerijetko duboko narušenom odnosu s roditeljima. Cijenu plaćaju i u zadovoljavanju važnih razvojnih potreba poput one za ostvarivanjem kvalitetnih i bliskih vršnjačkih odnosa i veza te igrom i slobodnim vremenom. Cijenu plaćaju vlastitim integritetom. Cijenu plaćaju kontinuiranom tjelesnom pobuđenošću u strahu od sustava, od ocjene, od prozivanja i ispitivanja. Cijenu plaćaju slabije razvijenim kapacitetom za regulaciju emocija i relacionih kompetencija. Cijenu plaćaju i kroz usvojeno vjerovanje da koliko znam, nažalost prevedeno u koju ocjenu imam, toliko vrijedim'', upozorava Puhovski.
Ukratko, zaključuje Puhovski: ''Cijena je mentalno pa onda i fizičko zdravlje djece. One iste djece za koju ćemo često čuti da su ono najvažnije i najdragocjenije što imamo. Cijena te petice je tako ozbiljna, kronična i dalekosežna da bi se svi stručnjaci koji se bave mentalnim zdravljem djece i mladih morali dići na noge i ostati stajati dok se situacija ne krene mijenjati. A dok ne stanemo na noge, podignimo barem glas''.
