Zaboravljeni i siromašni, a i dalje nevjerojatno skromni. Deblo drži kuću, ljudi su gladni: ''Netko oči kopa dok ne dobije, ali ja taj čovjek nisam"

Iako joj na kući u Brezovu Polju stoji žuta naljepnica ''privremeno neuporabljivo'', 78-godišnja Nada Litra i dalje tamo živi. Ne zato što to želi već jer je i ona dio skupine koja čeka mobilnu kućicu koja joj nakon potresa pripada. ''Bojim se jer unutra nemam ploče, nemam ništa. Bojim se da se s krova ne bi zaklopilo… Neka mi daju kontejner'', zaključila je Nada.

Pročitajte i ovo Tri godine nakon potresa Očajni ljudi još uvijek čekaju povratak u svoj dom: "To je naša hrvatska sprdačina, ne treba njima nitko ništa poručiti ako ne znaju svoj posao" Banovina tri godine od potresa Satima bila zarobljena ispod ruševina: "U snovima opet proživljavam scene, a hvata me jeza da ćemo se vratiti u tu zgradu"

Rekli su da će detaljnije pogledati i javiti se. ''Eh, sad, hoće li išta biti ili neće… Bojim se! Na oprezu sam kao zec'', govori nam Nada. Procijenjeno je da se krov trebao promijeniti još od rata. U potresu su joj, osim krova, stradali i prozori. ''Dobri ljudi iz Siska su me zvali i evo sad su dovezli prozore. Jedno staklo je bilo razbijeno pa su ga promijenili kod jednog čovjeka. Svaka im čast! Nema bez dobrog svijeta. Ja sam rekla sto puta - nije mi važno tko si, nego kakav si'', istaknula je.

Osim neadekvatnog krova živi i bez struje. No ne zbog potresa. Naime, Nada je imala priključak preko kabela nekoliko metara iza kuće od Elektre Sisak. ''Meni su iz Elektro Gline rekli da je prošao rok besplatnog priključenja. Imam tri bandere na svojoj zemlji i trafostanicu i nitko to nije platio mojoj pokojnoj mami. I da ja u 21. vijeku nemam struje'', zapitala se uzrujana Nada. Trenutačno plaća bratovu struju, koju ne koristi jer na tom dijelu nekoliko metara udaljenom od njezine kuće - nema nikoga.

Žuta naljepnica Foto: Sara Kekuš/DNEVNIK.hr

Jedan joj je čovjek rekao kako joj nisu smjeli prerezati kabel. ''Išla sam kod dogradonačelnice Gline Branke Bakšić Mitić, koja je zvala Glinu i Sisak. Rekli su joj da ne može - da ja plaćam tu struju i dalje. Ne ide i gotovo! I sad što da ja radim? Neka mi plate odštetu za trafostanicu'', zaključila je uzrujana Nada. ''Netko grebe i grebe, oči kopa dok ne dobije, ali ja taj čovjek nisam. Šta ja mogu'', zaključila je.

Veliki problem joj je i nabava lijekova. Najbliža ljekarna udaljena je nešto više od 20 kilometara. Ima čir na dvanaestercu, čir na želudcu, ciste na bubrezima, šum i proširenje srca. ''Imam sve ono što ne trebam'', kroz osmijeh je zaključila Nada. Iz udruge su došli i popisali lijekove koje uzima, ali sve je ostalo na tome. ''Dobro, ja nisam gunjator. Ne znam tražiti pomoć i gotovo'', skromno nam je priznala.

Život bez struje, rijetko kad sa signalom, a grijanje na drva. ''Nemam ništa! Odsječena sam od svijeta! Nemam radio, nemam televizor, nemam na što'', razočarana je Nada. Signal zna uloviti na momente. Kod bandere, a nekada i kod kuće. ''Ja dođem na prag i onda ga ulovim'', kroz osmijeh priznaje.

Neovisno o vedrom duhu koji ima, strah ju je kako će preživjeti. ''Još koji dan života pa onda… Ne miriše mi više ovdje ako preživim ovu zimu… Ne miriše i gotovo'', pognute glave tiho kaže. Iako voli svoj dom, priznaje kako on nije za prihvat gostiju, a njoj kao društvenoj osobi to puno znači. ''Što imam tu? Nemam ništa! Nitko mi ne može doći prenoćiti, recimo od pokojnog brata djeca'', kaže Nada.

Kuća joj je jako stradala u ratu. ''Kada sam tražila obnovu, rekli su mi da nje više nema. Da nemam pravo na ratnu odštetu, a ova kuća je bila ubij Bože, sve provaljeno! Kada sam došla, dobro da nisam dobila slom živaca! Ali dobro, dolje se ne može (aludirajući na smrt) dok me ne odnesu, a ovako je čovjek tu gdje jest'', vedro nam je rekla Nada.

Utjecaj potresa na Glinu - 4 Foto: Sara Kekuš/DNEVNIK.hr

Iako joj je kuća ledena, puna propuha zbog razbijenih ili nepostojećih prozora, Nada svoj dom i dalje voli. Od prvoga trenutka kada nas je uvela u kuću nudila nam je kekse i sok, iako se činilo kao da jedino to i ima od hrane. Jedva je prihvatila jaknu koju smo joj donijeli. ''Dajte nekome kome je potrebnije'', govorila je vraćajući nam ju. Nakon dužeg nagovaranja ipak je prihvatila malen znak pomoći.

Iako se skromnost i nada inače cijene kao vrline, u ovom slučaju bilo je još teže gledati te ljude koje samo to i drži. Nada ne gubi nadu, a ne gubi je ni susjed u kući nekoliko koraka udaljenoj od njezine.

Zamalo poginuo, a zatim i opljačkan

Samo nekoliko metara od Nadine kuće živi jedan stariji gospodin. Vrlo skromno, uz rub glavne ceste. Također sam i bez struje, s grijanjem na drva. Jedne večeri njegovo uobičajeno motanje duhana zamalo je završilo tragično. ''Gorjele su ove dvije svijeće jer tu nemam svjetla'', pokazuje nam Nadin susjed svijeće koje su ga umalo koštale života. Bio im je okrenut leđima dok je slagao cigarete. ''To je planulo na mene! Ja sam to skinuo i izašao odmah van s tim'', kroz sramežljiv osmijeh prisjeća se Nadin susjed, koji je htio ostati anoniman.

No tu problemi ne staju. Nekoliko dana nakon potresa je opljačkan. Nije nam htio otkriti na koga sumnja. ''Mobitel mi je bio na stolu. Kad su oni otišli – mobitela nema! Na koga ću upirati prstom? Premda ja sumnjam tko je… nisam takav da kažem'', razočarano nam govori. Nedugo nakon toga kaže kako su došle dvije žene i muškarac u bijelom kombiju i obećali mu mobitel. ''Rekao sam im – ako imate, svaka čast'', prisjeća se. S obzirom na to da u svojoj kući nema struje, kad se ona pojavi, puni mobitel kod Nade.

Utjecaj potresa na Glinu - 7 Foto: Sara Kekuš/DNEVNIK.hr

Živi u kućici pet sa pet, koja je isključivo drvena. Kaže, u njoj ima sve što mu je potrebno. Bio je u njoj u trenutku potresa. ''Pitali su me jesam li i ja kao oni bježao van? Rekao sam da nisam. Kuda? Ono drma, drma… Ma, samo drmaj, rekoh'', prisjeća se Nadin susjed 29. prosinca. Kaže da mu volonteri donose deke i obilaze ga, ali vrlo rijetko.

No tu problemi ne staju. Iako u Glini ima dvosoban stan, svoj mir nalazi u naizgled trošnoj drvenoj kućici, koja je ostala neoštećena u potresu. ''Ne može ovome ništa biti. S njom možete i na cestu'', nasmijava nas. Iako je prošlo nekoliko dana od zapaljenja, njegova se skromnost očituje i kroz poštovanje prema svom domu i prirodi koja ga okružuje.

''Tu mi je baš super! Meni se tu baš sviđa'', govori nam dok mu pogled seže na predivan krajolik iza kuće. ''Tu imam svoj mir. Kad je toplije vrijeme, ispred gledam srne. Milina! Životinja ima kakvih hoćete! Baš je lijepo'', zaključio je gledajući u daljinu, u netaknutu prirodu.

''Šta ću ako izgubim i živce?''

Pri povratku u Zagreb zastali smo kod još jedne kuće. Put do nje iznimno je opasan. Rasvjete uz glavnu cestu nema, a automobili tom rutom voze brzo. Tamo živi Ljubica Šikanja iz Donjeg Klasnića, čiju kuću na broju 116 nakon potresa statičari još uvijek nisu provjerili. '''Bako, nemojte se igrati', rekli su mi i podmetnuli ovo drvo'', pokazuje nam Šikanja postavljeno deblo koje drži kuću u jednom komadu.

Dečki iz Zagreba, kako ih Ljubica zove, donijeli su i postavili usko deblo kako joj kiša ne bi uništila i ovako već po život opasnu kuću. U trenutku potresa palo je 30 crjepova na asfalt. Ti isti ''dečki iz Zagreba'' su ih i očistili s ceste. Nasreću, za vrijeme potresa nije bila u najopasnijem dijelu - u kuhinji. Nalazila se na katu, koji je sav drven.

Bez obzira na to, svejedno ju je strah je li tamo sigurna. ''Ne daj Bože da sam tu bila'', uplašeno govori Šikanja dok stoji na mjestu i gleda u podmetnuto deblo. Deblo koje je okomito na drvenu gredu koja spaja popucale zidove. Zbog silnoga straha povezanog sa stresom ima problem s tlakom. ''Neka mi je smutnja… Glava me boli. Popila sam sad za tlak'', govori nam Ljubica usred razgovora dok se prima za čelo.

Sama je u svom domu i svakodnevno se boji. ''Strah me je! Nije me ni za vrijeme rata bilo ovoliko strah - koliko me strah potresa. Ne daj Bože da bude veći'', izgovara Šikanja dok gleda u popucale zidove primajući se za srce. Nisu joj došli ni iz Crvenog križa. ''Što mi vrijedi sve, ako izgubim i živce? Šta ću? Ni djeca mi nisu tu, a imam i petero unučadi. Takav je život valjda'', rekla je Ljubica zamišljeno dok vadi maramicu i briše suze.

Postavlja se pitanje: Što je s popisom stanovništva? Zašto se po njemu ne obilaze svi ljudi na području Banovine koji su pogođeni ne samo potresom već i problemima sa strujom i grijanjem, dostavom lijekova, kao i informacija? Ljudi i dalje ne znaju da imaju pravo na HEP-ovu tromjesečnu obustavu plaćanja struje.

Ne znaju ni da imaju pravo na odštetu nakon potresa. Koja se još nepogoda mora dogoditi da bi ti ljudi bili pronađeni? Zar je deblo to koje mora držati ne samo kuću već i jednu sudbinu?