U moru blockbustera i franšiza o superherojima koji pune kinodvorane tisućama gledatelja, ponekad se može činiti teško probiti se kroz masu istog sadržaja i pronaći inovativan, društveno angažiran film sa snažnom porukom. Srećom, na našem se rasporedu gledanja slučajno našao i „Styx“, austrijsko-njemački film koji vas sigurno neće ostaviti ravnodušnima.
Fantastična fotografija, jasna priča i veliki emocionalni obrat uz dašak politike – sažet je to opis ključnih elemenata filma „Styx“ kojeg nažalost neće moći pogledati u kinima u Zagrebu upravo zato što nije mainstream.
Pogledaj i ovo
Pravi festivalski dragulj, „Styx“ je priča o ženi, liječnici iz Beča koja je samosvjesna, samodostatna i odlučna krenuti na odvažnu potragu za izgubljenim rajem. Uputivši se na dugotrajnu plovidbu od Gibraltara do „kraja svijeta“, otočića nedaleko Antarktike gdje želi pronaći netaknutu prirodu i osloboditi se ljudskog društva.
Spremna za plovidbu, opskrbljena znanjem, vještinama i zalihama, ta snažna žena koju je utjelovila fantastična Susanne Wolff, otkriva kako najgora oluja kroz koju će na svom putovanju morati proći nije ona grmljavinska, već upravo politička i duboko ljudska.
Kada naiđe na ribarski brod s migrantima koji tonu nedaleko obale Senegala, morat će se suočiti s logikom kapitalističkog društva, s okrutnošću međunarodnih propisa i sa svojom ljudskom i liječničkom dužnošću da pomogne.
Političan do srži, „Styx“ kroz prekrasne prizore morske plovidbe i beskrajnog plavetnila, uz realističnu kameru i kirurški preciznu fotografiju, šalje poruku koju bi svi gledatelji iz takozvanih zemalja „Prvoga svijeta“ trebali pogledati.
Suptilan, a direktno političan
U jeku gorućih rasprava o zbrinjavanju stotina tisuća izbjeglica, suđenja onima koji su im suprotno naređenjima odlučili pomoći i jačanja radikalnih desnih struja, „Styx“ daje prekrasan, a istovremeno mučan uvid u to kako se pojedinac nosi sa svojim predrasudama, vjerovanjima i dužnostima, kada su one dovedene u ekstremnu situaciju.
Trebamo li pomoći onima kojih se možda bojimo i za koje nam naša vlastita domovina govori da su nebitni, kada nam jednostavno prosvjetiteljsko načelo da smo svi isti to nalaže?
Ovaj je film priča o putovanju, ali ne onom jedriličarskom kakvo se može očekivati iz kratkog sinopsisa već duhovnog. I nadasve moralnog.
Pitak film teške tematike
Uz samo dvoje glumaca čije sudbine pratimo, vrlo je lako ući u intimu njihovih dana, problema i odnosa, a junakinju Susanne Wolff promatramo s divljenjem i strahopoštovanjem. Ona je zoran prizor osobe koja je dovoljno snažna ne samo da preplovi pola svijeta, već i da se suoči s mnogo većim opasnošću – političkim pritiskom.
Sjajna glumačka izvedba, prekrasna scenografija i realistična kostimografija, skladan stil i doista fantastična fotografija vizualno čine ovaj film beskrajno ugodnim oku, što je prava suprotnost njegovoj radnji, noćnoj mori koja nam se odvija pred očima.
Na miran i staložen način „Styx“ indirektno, a ipak vrlo jasno, progovara o granicama naših vlastitih mogućnosti dijelovanja i manjku kulturne empatije u svijetu.
U trenutku kada obale Mediterana oplakuju potopljeni migranstki brodovi, a okolne zemlje ne žele čak ni skupiti leševe s pučine, „Styx“ dolazi kao pravo otrežnjenje. Političan, a ne prepotentan, jasan u poruci i još k tome lijep – odličan izbor za večer kada želite iskušati vlastite granice i prepustiti se dosta ozbiljnom, ali pitkom filmskom štivu.
1/10 >>
Pogledaji ovu galeriju
na instagramu
