Nova izdanja

Michael Jackson, Madonna, Willie Nelson, Colbie Caillat i Linkin Park

Piše Zoran Stajčić, 03. studenoga 2009. @ 08:50

Jacksonov 'This Is It' u sebi sadrži posljednji pečat kralja popa. Madonna je s posljednjom kompilacijom odigrala najotrcaniji diskografski scenarij. Vremešni Willie Nelson je poentirao po treći put ove godine. Kćerka producenta koji je radio s Fleetwood Macom živi u glazbenom mjehuru od sapunice, a Linkin Park se bave inventurom vlastitog opusa dok čekaju da se studio Ricka Rubina isprazni za njih.

Michael Jackson 'This Is It' – Ocjena: 9/10
(Sony Music / Menart, 2009.)

Nakon odgledanog filma 'This Is It' prva konstatacija je da se radi o prvom filmu kroz koji se može bolje upoznati Michael Jackson i vidjeti ga se na njegovom radnom mjestu, odnosno dok se s bendom i plesačima priprema za koncert. Ok, jednako tako je važan i proces nastajanja albuma, ali što je, tu je. Nažalost trebao je umrijeti da bi se dobio uvid u taj (najvažniji) dio priče o njemu.

Odmah je u startu potrebno otarasiti se mitova i razmišljanja da bi tih nikad održanih pedeset koncerata u londonskoj O2 areni bili nešto najbolje što je Michael Jackson ikad priredio. Bili bi to povratnički koncerti. Nešto poput zagrijavanja za ulazak u studio, jer pokojni kralj popa nije imao ništa novo i konkretno na lageru. Dapače bio je dužan stotine milijuna dolara, glazbeno gledano i dalje je živio u nekoj vrsti vakuuma po pitanju svega što se događalo oko njega, a to što je prije 4-5 mjeseci izjavio da mora odraditi te koncerte jer će ga vjerovnici doslovce ubiti se i ne čini tako daleko od istine.

Druga je stvar što je on glazbeni perfekcionist, i što i kad se ugrijava to izgleda daleko bolje od onoga što mnogi koji su u A ligi svjetskog popa rade lošije. Ipak je riječ o Michaelu Jacksonu. On je bio kralj i bez novog albuma u rukavu.

To pokazuje i 'This Is It'. Istovremeno neviđeni profesionalizam, skromnost i izuzetna komunikacija sa svim članovima velikog ansambla, bilo da se radi o plesačima, ili glazbenicima odlike su koje su ga činile vrijednim imena 'kralj popa'.

Album 'This Is Is' donosi nikad napisanu set listu za londonske koncerte u obliku provjerenih Jackovih hitova, ali i nekih do sada neobjavljenih bonusa. Već sad najglasovitiji od svih je singl 'This Is It' koji je podignuo medijsku prašinu odmah po objavljivanju jer je Paul Anka izjavio kako se radi o pjesmi koju je on napisao za Michaela. Bilo to istina, ili ne pjesma je potpisana kao isključivo Jacksonov uradak, što je izrazito rijetka situacija bila i u vrijeme kad je bio najjači. Ipak je on bio izvođač. Drugi su mu pisali pjesme.

U 'This Is It' nešto smrdi na prevaru. On je potpisan, a prateće vokale je zapjevala braća Jackson, koje ruku na srce Jacko nije nimalo podnosio nakon prisilne turneje s Jackson's Five u vrijeme 'Thrillera' na koju ga je natjerao Motown Records. Obzirom da se zna kome će ići tantijemi nakon njegove smrti, teško je reći da je Anka prolupao pa sad traži nezasluženi dio kolača. Prije će biti da je izigran, jer balada 'This Is It' posjeduje onaj revijalni ton koji podsjeća na njegov potpis. Nije to nova 'Earth Song', ali nije ni za zanemariti njen potencijal, pogotovo nakon smrti kralja popa. Ali opet Michael Jackson ju je jednom odbacio. I to s razlogom, jer se ipak ne uklapa u vrhunske gabarite njegovog izričaja, iako zatvara prvi CD koji je u potpunosti namijenjen širokoj publici.

Onima drugima posebno zanimljiv će biti drugi CD na kojem se nalaze rariteti. Taj CD otvara odlična demo verzija 'She's Out Of My Life' koju je Jackson otpjevao samo uz pratnju akustične gitare. Najbolji komentar iste je da samo za nekoga tko je kralj popa takva intimistička verzija može biti 'demo verzija'. Nakon nje slijedi druga demo pjeysma, odnosno 'Wanna Be Startin' Somethin''. Obzirom da se radi o pjesmi koja je otvarala 'Thriller', zanimljivo je to što pruža jedan od smjerova u kojima se ta pjesma razvijala. Solidno, ali finalna verzija je naravno puno bolja.

Drugi važni moment na ovom CD-u je a capella izvedba pjesme 'Beat It' koja je doslovce pravi biser, a mogu se brojati dani do trenutka kad će neki DJ svjetskog glasa od ove matrice složiti novu ultimativnu dance floor verziju. Bonus CD zatvara 'Planet Earth', narativna poezija koju je sam Jackson recitirao. Dobro poentiranje cijele priče, jer ne treba ni sumnjati u recitatorske sposobnosti kralja popa.

Općenito gledano 'This Is It' je kompilacija koja je u ovom trenutku nešto što treba nabaviti. Kompilacija je to koja dovoljno govori o kvaliteti ukusa po pitanju izbora najboljeg od najboljeg od strane samog Jacksona u prvoj polovici ove godine.

Dakle, ovo je posljednja NJEGOVA kompilacija kojoj dodani bonusi nisu upropastili koncepciju. Obično su autori slabi selektori vlastitog opusa. Michael Jackson se i u tom zadatku pokazao kao virtouz. Planirao je koncert otvoriti s 'Wanna Be Startin' Somethin'', pjesmom s kojom je otvorio 'Thriller', a nastavio s ubitačnim 'suhim' funk hommageima Jamesu Brownu u obliku pjesama 'Jam' i 'They Don't Care About Us'. Zatim je planirao predah s 'Human Nature' i opet počeo plesno zakucavanje sa 'Smooth Criminal' i 'The Way You Make Me Feel'.

Završetak je bio predviđen za evergrine s najprodavanijeg albuma svih vremena, odnosno pjesme 'Thriller', 'Beat It' i 'Billie Jean' među koje su još bili protkani najveći hitovi ('Black Or White', 'Earth Song' i Man In The Mirror') njegove kasnije faze. Šešir dolje kralju. To je to.

Madonna 'Celebration' – Ocjena: 7/10
(Warner / Dancing Bear, 2009.)

Imati iza sebe najuspješniju dvogodišnju koncertnu turneju u karijeri i odmah po završetku iste objaviti kompilaciju studijskih najboljih hitova, je uistinu nešto što nije uobičajeno. Obično su takve kompilacije povod za odlazak na turneju, ako glazbenik nije baš u nekoj pretjerano nadahnutoj fazi. No nakon najmanje stotinu snimljenih koncertnih sati pred velikim auditorijima na svim kontinentima odlučiti se za ovako nešto je s glazbene strane gledano uistinu bezvezan potez.

Ali s biznis strane (koja je Madonni oduvijek bila jača) to se pokazalo kao pun pogodak. Publika koja je masovno pohodila Madgeine koncerte, tako je dobila podsjetnik na set liste u obliku studijskih verzija i čini se da joj je to sasvim dovoljno. Bar nije upitna vokalna kvaliteta 36 hitova. Obzirom da se na Madonnino prečesto falš pjevanje uživo više i ne troše riječi, već se satisfakcija pronalazi u grandioznosti spektakla i usklađenosti brojnih plesača na pozornici. Stoga se može zaključiti da je ovakav potez još prilično fer.

Nikome nije neugodno. Niti se Madonna bruka, jer vjerojatno niti jedan od održanih koncerata ne može biti objavljen bez poštenog peglanja njenog vokala, a ni uši obožavatelji ne moraju trpjeti opterećenje koje se do sada jako dobro kompenziralo spektakularnim nastupima, pa su se takve 'sitnice' mogle progledati kroz prste.

Što se tiče same kompilacije na 2 CD-a, ona je znalački posložena; kronološki od 'Material Girl' do '4 Minutes', a koncepcijski od 'Hung Up' do 'Celebration' – što i jest najveća vrijednost, jer se išlo na usklađivanje cjelokupne slike, a ne na puko 'putovanje kroz godine'.

Nema raritenih snimki, B-side bonusa, live izvedbi, nikad objavljenih pjesama i demo verzija hitova. Gledano s te strane 'Celebration' je sterilno dosadna kompilacija pjesama koje nam već desetljećima cure iz ušiju. Ali eto stasale su nove generacije pa će neki možda po prvi put čuti pjesme poput 'La Isla Bonita', 'Papa Don't Preach', ili 'Cherish'… Naravno u slučaju da je pokvaren gramofon od staraca, ili da je mama posudila staru Madonninu vinilku frendici koja ne živi više u istom gradu.

Willie Nelson 'American Classic' – Ocjena: 8/10
(Blue Note / Dallas Records, 2009.)

Američki klasik obrađuje američke klasike – ili možda bolje; koja je formula za kvalitetnu hiper produkciju i u 76. godini života. Vjerojatno u odgovoru, imati 76 godina. No Willie Nelson godišnje izbacuje po tri albuma već nekoliko godina unatrag. Naravno nije svaki kantautorskog karaktera, ali i izvođenje poznatih obrada je dovoljno skliski teren.

Willie posjeduje onu vrhunsku interpretatorsku patinu, da i kad u pola glasa pjeva evergrine poput 'Fly Me To The Moon', ili 'Come Rain Or Shine' zvuči kao da to može svakome poći bez problema od ruke. Naravno nije tako. 'American Classic' nije njegov prvi upliv u veliku američku pjesmaricu, no ovaj put je odlučio posložiti one daleko najpopularnije iz vremena dok su svjetskom scenom vladali swing i crooneri. Pravi upliv u easy listening ozračje, koje je bez problema moglo završiti katastrofalno. Ali nije.

Kao što je već spomenuto Nelson je poput iskusnog slikara koji zna odrediti zlatni rez, ali u glazbi svog vremena. On odlično gađa pravu dobu koja istovremeno ostavlja dojam opuštenosti, digniteta, znanja, osjećaja za dramatiku, komunikacije sa slušateljem i naravno emotivnosti.

Koliko je Willie jak laici mogu plastično osjetiti i u dva klasična muško-ženska dueta na albumu. U 'If I Had You' vrhunsko intimno ozračje je stvorio s Dianom Krall, jednako kao što je nešto kasnije zasvingao s Norom Jones u 'Baby, It's Cold Outside'. Reći da je Willie ostario poput vina je otrcano. Puno bolja je reći kako ugodna večer (ili večera) uz čašu dobrog vina će se poput amalgama stopiti s ovim albumom koji će decentno bojati eter iz neke sporedne sobe.

Također bi bilo dobro da i vlasnici kvalitetnijih restorana koji ne znaju koja karika nedostaje ugođaju njihovog interijera potraže ovaj album na polici CD shopa. Garantirano neće požaliti. Uostalom kad je Willie Nelson uopće promašio? Da mu je karijera u novoj renesansi svjedoči i Grammy kojeg je prošle godine zasluženo dobio za suradnju s Rayom Priceom na albumu 'Lost Highway'.

Colbie Caillat 'Breakthrough' – Ocjena: 5/10
(Universal Republic / Universal Music, 2009.)

Kćerka producenta Kena Caillata poznatog po radu na albumima Fleetwood Maca je izdavanjem drugog albuma dokazala kako želi ostati u glazbenim vodama. S debi albumom 'Coco' postigla je solidan komercijalni uspjeh, ali ne zahvaljujući eventualnim očevim vezama, dapače, već je kao demo izvođač izazvala priličan interes i ostvarila veliki broj posjeta na svojoj Myspace stranici.

Očev utjecaj se može osjetiti u fazi nakon prvog albuma, jer je Colbie Caillat bila više fokusirana na suradnju i gostovanja iskusnijim imenima, kao i snimanju obrada među kojima se našla i 'Here Comes The Sun' Georgea Harrisona. Od početka svoje karijere Colbie Caillat orijentirana je prema bezbrižnom popu u kojem je durski ključ dominantan. Ugođaj albuma 'Breakthrough' je topli, vjerojatno poput njenog doma u uvijek sunčanom Malibuu. Tako da i teme o (nesretnim) ljubavima i raskidima u tom pozitivističkom ozračju udaraju na emocije slušatelja snagom dileme da li kombinirati čokoladu, ili jagodu s vanilijom prilikom ljetne kupovine sladoleda. Dakle nema prevelikog uzbuđenja, a kamo li nekakvog eksperimentiranja.

Colbie je nadarena za tonove, ali je dozlaboga dosadna. Vjerojatno uz 'Breakthrough' kućne biljke brže rastu, ali i očni kapci padaju poput pokvarenih roleta. Dominantni srednji tempo učinio je da svaka pjesma nalikuje kao jaje jajetu. Ima nekih slabih natruha zvuka Suzanne Vega u pjesmama 'Begin Again' i 'Runnin' Around', ali ako se uzme u obzir cjelokupna slika, čak su je njene moderne country kolegice poput Taylor Swift i LeAnn Rimes debelo prešišale u intrigantnosti, dok je jedna Lady GaGa Grace Jones u odnosu na nju.

Linkin Park 'Songs From The Underground' – Ocjena: 6/10
(Warner / Dancing Bear, 2008.)

Oficijelni dolazak nekih izdanja sa zakašnjenjem na naše tržište nije rijetkost, a eto događa se čak i imenima poput Linkin Parka. Možda je najbolje za to optužiti okolnosti, obzirom da je 'Songs From The Underground' EP koji je izdan i distribuiran preko službenog fan cluba benda.

Radi se o kolekcija od šest omiljenih underground pjesama benda nastalih u proteklih sedam godina plus dvije do sada neobjavljene live izvedbe 'Hunger Strike' s Chrisom Cornellom i 'My December' iz 2008. godine. Uglavnom solidni materijal za obožavatelje grupe predvođene genijalcem Mikeom Shinodom dok čekaju četvrti studijski album koji je najavljen za 2010. godinu, koji bi po riječima dotičnog Shinode trebao biti do sada neviđena fuzija stilova.

Ok, poznato je da je Shinoda uz glazbeni njuh i sluh i marketinški mag koji je od grupe koja je svoje ime dobila samo zbog toga kako bi se u katalozima našla odmah nakon tada puno uspješnijeg Limp Bizkita, stvorio predvodnika nu metala koji je odavno prešišao grupu Freda Dursta. Poznato je i da je najkvalitetniji zamah grupa dobila nakon suradnje s producentom Rickom Rubinom na posljednjem albumu 'Minutes To Midnight', a malo manje je poznato da je Rick Rubin bukiran do 2010. godine. Stoga kad se zbroji dva i dva Linkin Park čeka producentskog gurua bez kojeg izgleda ne želi krojiti svoju diskografsku budućnost.

Ako se stvari sagledaju u tom svjetlu logično je što oko 'Songs From The Underground' nije dizana prevelika prašina, a uistinu je mudri potez bio dio odgovornosti podijeliti s fan klubom koji se pobrinuo 'podzemnim' putovima distribuirati EP u prave ruke.

Ovu stilski raznoliku kompilaciju otvara kratki i po ničemu poseban instrumental 'Announcement Service Public'. Slijede žestoki podsjetnici na 'Hybrid Theory' kroz 'Qwerty' i 'And One' u kojima dominira Chester Benningtonov vrišteći vokal. Kvazi reggae 'Sold My Soul To Yo Mama' pun scratchinga je prijelaz na potpuno hip hop obojanu demo verziju pjesme 'Dedicated' iz 1999. godine. Nakon toga na red dolaze live i ujedno najbolji dio EP-a. Prva je 'Hunger Strike' obrade grupe Temple Of The Dog legendarne fuzije Soundgardena i Pearl Jama, točnije jedinog dueta Chrisa Cornella i Eddieja Veddera. U live verziji koju je izveo Linkin Park, Cornell pjeva svoju dionicu dok Chester Bennington pjeva Vedderovu.

Chester pomalo zvuči kao pokojni Layne Staley iz Alice In Chains, ali sve u svemu solidna dionica u kojoj je Chester pokazao da i on zna vrisnuti poput Chrisa. Odmah poslije je 'My December' koja nastavlja u sjetnom ozračju koje prilično dobro leži bendu.

Bilo bi bolje da je EP s tom pjesmom i završio, umjesto da je to prepušteno pjesmi 'Part Of Me' koja opet kazaljku ovog mini vremeplova vraća u godine albuma 'Hybrid Theory'. Čak ni skriveni instrumental nije nešto posebno pridonio poboljšanju atmosfere na kraju, dapače to je samo razlog za lošiju ocjenu. Za nešto uistinu vrijedno slušanja od strane Linkin Parka ipak će se morati pričekati iduća godina.

Prijašnje recenzije: Alice In Chains, Dosh Lee i Oliver Dragojević