Joss Stone, Air, Snow Patrol

Joss Stone 'Colour Me Free!' – Ocjena: 7/10
(Virgin / Dallas Records, 2009.)

Pročitajte i ovo Nagradna igra uz kupovinu CIBA VISION kontaktnih leća Na dnu mora Obitelj stradalih u kobnom letu Air Francea želi da se sva tijela izvade

Prije dvije godine se moglo reći kako napokon više nije dijete koje pjeva obrade starih jazz i soul diva. Tada je Joss Stone odlučila jurišati na tron britanske, ako ne i svjetske pop kraljice albumom 'Introducing Joss Stone'. Obojala je kosu u crveno, eksperimentirala je sa modernim glazbenim stilovima, doduše ne pretjerano uspješno, ali je imala nekoliko vrhunskih glazbenih brojeva, no izgleda da je bilo presudno to što kritike uglavnom nisu bile oduševljavajuće, i što novo-probuđeni vamp nije prihvaćen glamurozno. Šteta.

Danas se čini se kako je te 2007. godine Amy Winehouse sve gurnula u drugi plan. No Joss Stone nije ostala dovoljno uporna i svoja. Tek se na 'Colour Me Free!' vidi da je prerano ušla u show biznis i da je svi oko nje poput manekenke svake godinu drukčije 'šminkaju'. Vjerojatno nije imala ni potpore, kao ni dovoljno inata, samovolje, kao ni godina da gura priču s 'Introducing Joss Stone' albuma, već je uvukla rogove i ponovo se prihvatile formule s 'Prvijenca The Soul Session' s kojim je najjače zabljesnula do sada.

Dio kritike je to pozdravio, ali ne i potpisnik ovih redaka. Razlog je jednostavan. Nije više 2003. godina pa da se na tako nešto gleda kao na hrabri iskorak. U međuvremenu je ta vrsta revitalizacije zvuka i stila Elle Fitzgerald, Dinah Washington i Billie Holiday dobrano poharao pop prvog desetljeća 21. stoljeća. Poentirale su mnoge pjevačice, a namoćniji pomak učinila je već spomenuta Amy Winehouse svojim albumom 'Back To Black' iz 2006. godine.

Joss Sone koja je 2003. godine s 'The Soul Session' bila vjesnik avangardnih promjena (da se ne bi koristili snažniji epiteti poput: 'prethodnica jazz i soul revivala), šest godina kasnije, s povratkom zvuku od kojeg je krenula, se više doima kao gubitnica, nego kao dobitnica u cijeloj priči, koja kao da je protutnjala mimo nje.

Vjerojatno se i ona osjeća raskomadana na dijelova, kao što to zorno prikazuje naslovnica 'Colour Me Free!'. Da stvar bude donekle još više poražavajuća, što se tiče grafičkog rješenja albuma, ono što je prije tri godine bio goli vamp 'odijeven' samo u žive boje bodypaintinga, sada je samo sramežljiva djevojka pokrivena kaputom ispod kojeg sramežljivo viri jednim okom skvrčena na uskom krevetu.

Što se tiče glazbe najbolje bi bilo citirati stih Aerosmitha: 'It's a Same Old Song And Dance'. Zanatski - sve je na tragu 'The Soul Sessiona', emotivno – živost je negdje iščezla. Ima nekih naznaka da je Joss pokušavala u određenim trenucima skinuti pozu Janis Joplin, ali se nije okuražila to učiniti do kraja. Ako nastavi ovako, na putu je da postane najveća dosada na sceni.

Air 'Love 2' – Ocjena: 8/10
(Virgin / Dallas Records, 2009.)

S prethodnima 'Late Night Tales' i 'Pocket Symphony' duo iz Versailesa je odavao sliku dobro uvježbanih profesionalaca koji su došli do točke zasićenja i kojima je potreban odmor, ili razlaz, jer više nisu bili u stanju ugodno iznenađivati kao što su to posljednji put uradili albumom '10 000 Hz Legend', a o klasiku 'Moon Safari' da se i ne govori.

No 'Love 2' je neočekivani pomak ka potpunoj audiofilskoj nirvani. Nicolas Godin i Jean-Benoît Dunckel stvorili su plesni hibrid koji u sebi sadrži elemente Jean Michelle Jarrea, Pink Floyda i Vangelisa, ali koji je protkan u modreno produkcijsko tkivo. Moglo bi se reći svojevrsni uspješni hommage futurističkom zvuku 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća.

Upravo je produkcija jedan od najvjednijih elemenata ovog albuma. Radi se o prvom albumu koji su Godin i Dunckel snimili u svom Atlas studiju.

Godin i Dunckel na pomalo neuobičajen način sklapaju zvučnu sliku. Ne libe se hrabro poigrati potenciometrima i određenim instrumentima dati više prostora, nego što se to običava u produkcijskom smislu raditi, pa čak i kad su u pitanju električne gitare. Dinamika cjelokupnog materijala je stoga na zavidnom nivou, a materijal je uzbudljiv jer je i stilski maštovito prošaran, ali opet vraški odmjeren. Posebno dobri momenti su 'Love', 'So Light Is Her Footfall', 'Tropical Disease' i 'Sing Sang Sung'

'Love 2' senzualno pogađa emotivne emotivne točke i djeluje opuštajuće i smirujuće na slušatelja, ali daleko od toga da tjera u san. Air su opet na vrhuncu svoje kreativne moći, što znači da ih ove sezone ne bi trebalo koncertno propusti, za sada, makar i u susjedstvu. Za sada se Beograd 10. veljače čini kao najbolja prilika.

Snow Patrol 'Up To Now' – Ocjena: 7/10
(Polydor /Universal Music, 2009.)

Snow Patrol nikad nije, a vjerojatno ni neće predstavljati kreativnu perjanicu modernog pop rocka, no ovaj bend osnovan u škotskom gradu Dundee posjeduje onu crtu simpatičnosti, koju posjeduje svaki uporni bend iz provincije i koji se iz petnih žila istovremeno trudi ići u korak s vremenom, biti vjeran svom zvuku i publici. Takvi bendovi se obično tijekom svoje karijere posebno brinu da publika nikad ne bude nezadovolj(e)na na koncertima, a umjesto skandalima i bahatosti uvijek će se radije prikolniti radu i glazbi. Ako su kojim slučajem i manje talentirani i karizmatični sve to će također pokušati nadomjestiti radom.

Snow Patrol je upravo punokrvni primjer takvog benda. Možda nisu najbolji, ali su svakako miljenici publike (pogotovo britanske), tako da nimalo ne čudi što je pjesma grupe 'Chasing Cars' s albuma 'Eyes Open' iz 2006. godine Britancima najdraža pjesma, ako je suditi po anketama specijaliziranih glazbenih medija. Njihova priča je vječito inspirativna priča o rock 'n' rollu i priča o uspjehu naizgled običnih mladića koji su odlučili biti uporni u tome što žele.

Zbog tog posebnog odnosa s publikom Snow Patrol mogu nakon pet studijskih albuma objaviti čak dvostruki kompilacijski album na koji su bez problema ravnopravno uvrstili mega hitove poput 'Chasing Cars' zajedno s ponekom demo snimkom, i ne baš reprezentativnom obradom 'Crazy In Love' koja i nakon što su se dečki iz benda potrudili i produkcijski biti maštoviti ipak bolje leži opusu Beyonce Knowles.

No to neće nimalo naštetiti statusu grupe koja je odavno shvatila da tajna dugovječnosti leži u idiličnom odnosu s publikom. Dapače prije će ga učvrstiti, a 'Up To Now' će vjerojatno privući i određeni broj novih obožavatelja željnih umjerenog, odmjerenog i sjetnog modernog pop rock izričaja.

Prijašnje recenzije: Picksiebner, Status Quo i reizdanja Leta 3