Ovo javno groblje nije ni tiho ni sablasno, tamo svakodnevno odzvanja dječja graja.

Često se dogodi da nekoga pokapaju, a stotinjak metara dalje rađa se novi život. Djecu odmalena uče da poštuju mrtve i da se ne igraju i ne rade buku ako nekoga pokapaju. Na nadgrobnim spomenicima spavaju, jedu, pišu domaće zadaće. Nemaju WC-a, grijanja, električne energije ni tekuće vode.

Tako je otkako je 1884. otvoreno, no u posljednjih nekoliko desetljeća rapidno je porastao broj siromašnih koji žive među grobnicama.