SVEMIR, KONAČNA GRANICA Koliko smo daleko od kolonizacije Mliječne staze?

Ideja da će ljudi jednom puutovati i nastanjivati razne dijelove naše galaksije već je dugo prisutna u žanru znanstvene fantastike, a s vremenom je postala i konsezualni dio načina na koji čovječanstvo vidi budućnost.

tri vijesti o kojima se priča Stručnjaci upozoravaju Težak slučaj trovanja: Umrla jedna osoba, nekoliko ljudi završilo s oštećenjem jetre, među njima i djeca Službe na terenu VIDEO Ozbiljan incident na londonskom aerodromu: Heathrow preplavile hitne službe, ima ozlijeđenih Nestašica Navala na mesnice, a posebno traženog mesa nema: "Ovo uvozno, palcem uzmeš i stisneš. Ako propadne, nije dobro"

Putovanje prema zvijezdama se često dočarava kao sudbina čovječanstva, čak i kao određena mjera uspjeha čovjeka kao vrste. No, sve što smo dosad otkrili o svemiru i sebi samima, sve to zajedno sugerira da seoba u druge dijelove naše galaksije možda ipak nije uopće ljudska sudbina.

Jedan od ključnih problema, kojeg ljudi koji su prvi put sanjarili o osvajanju zvijezda nisu bili svjesni, jest koliko je svemir zapravo nesagledivo ogroman. Jedna od zvijezda koje su najbliže nama, Tau Ceti, koja se nalazi na udaljenosti od 12 svjetlosnih godina, zapravo je 100 milijardi puta udaljenija od Zemlje nego Mjesec.

To nije udaljenost na koju se ljude šalje u svemirskom brodu, jer je njegov prostor neadekvatan i krajnje ograničen za stvaranje životnih uvjeta za ljudsku posadu, koja bi na njemu morala putovati stoljećima, kako bi uopće stigla do Tau Cetija, piše Scientific American.

Eksperiment: Od puta volontera do pasije rođenih bez mogućnosti izbora i temeljnih ljudskih prava

Umjesto svemirskog broda, čovjek bi trebao izgraditi svojevrsnu svemirsku arku, dovoljno veliku da može na životu držati ljudsku zajednicu, životinje i biljke i to u funkcionalnom i održivom zatvorenom ekološkom sustavu.

S druge strane, ta bi arka trebala biti dovoljno mala da može ubrzati do prilično velike brzine, kako bi se smanjila izloženost putnika svemirskom zračenju. Velika arka ne bi bila dobra ideja, jer bi joj, čak i da dovrši putovanje, za spuštanje na planetu ili samo usporavanje i stacioniranje u orbiti, bila potrebna ogromna količina goriva.

Manja arka je bolja iz tog i drugih razloga, ali niti ona ne bi bila bez ozbiljnih mana, a jedan od najvećih problema bio bi ekološki balans i metabolički protok resursa. Proučavanja biogeografije otoka na Zemlji sugerira takav scenarij, ali izolacija usred oceana je jedno, a usred svemira nešto posve drugo. Kad se sve zbroji i oduzme, dizajn takve arke, kao i poslovična istina, našao bi se negdje u sredini, između velike i male.

Nadalje, tu su i problemi biološke naravi, jer bi izolacija u arki imala ogromne posljedice na mikrobiome u njezinim putnicima. Ljudi nisu automatizirane jedinke, jer oko 80 posto DNK u ljudskom tijelu nije ljudski DNK, već DNK široke lepeze mikroorganizama, koji žive u ljudskom tijelu.

Na čovjeka pa tako i sve organizme u njemu, utječu između ostalog i Zemljina gravitacija, magnetsko polje, kemijski sastav zraka, Zemljina atmosfera, izolacija i bakterije. Putovanje prema zvijezdama znači napuštanje svih tih kompleksnih utjecaja i njihovu zamjenu umjetnim verzijama. Modeliranje takvih utjecaja je prekomplicirano da bi se mogla izraditi iole kvalitetna predviđanja. Bilo kakva svemirska arka, stoga bi nušno bila jedan ogroman eksperiment u kojem bi čovjek bio pokusni kunić.

Prva generacija bi bila tamo dobrovoljno, no svaka iduća bila bi rođena u skučen i krajnje izoliran prostor, bez šanse za bijegom te bez ikakve mogućnosti izbora.

Bilo bi potrebno uvesti izrazito stroga pravila da se sve to skupa drži nekako na okupu i organizirano. Razmnožavanje više ne bi bila stvar slobodnog izbora, jer populacija bi morala biti između zadanog minimuma i maksimuma, a svako odstupanje vuklo bi nove drastične mjere. Mnogi poslovi na arki bi bili obvezni, ali iz pragmatičnih razloga, da bi arka mogla funkcionirati.

Ukratko, na arki bi morala biti uspostavljena neka vrsta totalitarnog oblika vladavine.

Svečani dolazak

Ipak, zamislivo je da vrlo prilagodljiv i snalažljiv čovjek, kao vrsta, svlada i te probleme te prijeđe nesaglediv put do najbliže zvijezde i njezinih planeta. Ako ste mislili da je tek sad dobro, varate se. Nikad nije prestalo niti biti pogubno, jer zacrtani planet bi tek po dolasku počeo otkrivati svoju pravu narav, a ta je je li živ, mrtav ili negdje između, kao primjerice Mars. Sve to komplicira novu fundamentalnu odluku s kojom bi se morali brzo suočiti novi naseljenici i njihovo rigidno vodstvo.

Ići u teraformiranje, pokušati suživot s domicilnim vrstama? Greška pri toj odluci značila bi vrlo vjerojatno i kraj same kolonije, a da niti ne pričamo o potrebi izrazito temeljitog i pažljivog istraživanja vrsta na novom planetu te njihovu katalošku evidenciju. S druge strane, na mrtvom planetu, resursi i njihova reprodukcija bili bi ključ preživljavanja, pa bi opcija spuštanja arke i održavanje njezinog ekosustava na negostoljubivom tlu u dubinama svemira bila, iznova, ključ svega.

Tri preduvjeta

Zaključaj je sad već posve jasan, međuzvjezdano putovanje predstavlja čitav niz ekstremno velikih problema. Da bi se etički moglo prihvatiti takvo putovanje, i prije tih problema trebalo bi ostvariti tri osnovna preduvjeta.

Prvi jest uspostavljanje praktički samoodržive ljudske civilizacije na Zemlji, iz čega bi naučili kako maksimalno efektivno koristiti resurse, s najmanjim mogućim posljedicama po okoliš te kako uspostaviti društveno uređenje, koje je kudikamo efikasnije od trenutnog. Sve to dalo bi ljudima uvid u održivi ekosustav i koloniju na samoj arki.

Drugo, bilo bi potrebno puno vježbe u orbiti oko Sunca, vježbati popravke i radnje koje se kružno ponavljaju unedogled. sve to bi trebalo potrajati toliko dugo, dok se ne dobije jasan protptip tog koncepta, s dokazivim praktičnim primjenama.

Treće i nikako nevažno, prethodno bi bilo potrebno poslati sonde na željenu destinaciju te prikupiti što je više moguće podataka o potencijalnoj egzosolarnoj koloniji, negdje u, relativno rečeno, susjedstvu.

Sama priprema bi bila projekt u trajanju od nekoliko stoljeća, a ponajviše bi ovisio upravo o uspješnosti prvog preduvjeta. Gledano iz današnje perspektive, za nas je prvi preduvjet čista znanstvena fanatstika, jednako nedokučiva koliko i zvijezde čijem sjaju na nebu se divimo svaki put kad ga vidimo.