Pustolovni Kanađanin

Nakon bankrota hodao po svijetu 11 godina - i preporodio se!

Piše J.G., 28. rujna 2011. @ 15:56

Pošto mu je propala privatna tvrtka, Kanađanin Jean Beliveau krenuo je pješačiti oko svijeta kako bi se liječio od depresije i uspio jer danas ne skida osmijeh s lica.

S puta na kojem je širio poruke mira i razumijevanja među ljudima vraća se 11 godina poslije intelektualno obogaćen i oslobođene misli.

Visok, mršav, s nešto odjeće i vrećom za spavanje na kolicima s kanadskom zastavom, Beliveau je uz novinare AFP-a prolazio Kingston na jezeru Ontario te se preko Ottawe treba vratiti u Montreal odakle je počeo putovanje i gdje mu pripremaju trijumfalni doček 16. listopada.

Glavni grad Quebeca Beliveau je napustio 18. kolovoza 2000., kao 45-godišnjak u depresiji nakon stečaja njegove tvrtke svjetlećim reklamama. Kao ljubitelj jogginga odlučio je optrčati svijet kako bi izbrisao poraz, no pošto je trkom stigao do Atlante na jugu Sjedinjenih Država, usporio je. Pješice je obišao više od 75.000 kilometara kroz 64 države.

Propješačio je pustinje i planine, jeo insekte u Africi i pseće meso u Koreji, a zmiju u Kini. Razbolio se samo jednom - u Alžiru i izliječio te doživio samo jedan napad, dvojice pijanih pljačkaša u Južnoj Africi.

Na put je krenuo s 4.000 dolara i toliko trošio svake godine zahvaljujući pomoći životne partnerice Luce s kojom je komunicirao putem Skypea i koja je osnovala njemu posvećenu internetsku stranicu wwwalk.org.

Njegova su djeca podržala oca koji je počeo "cool" pothvat, a Beliveau danas oko sebe širi auru potpune slobode, jer nikad ne zna gdje će noćiti i što doživjeti, ali s ljudima uspostavlja trenutačni kontakt.

Nije imao sponzora, no upisao se u UNESCO-ov projekt 2000-2010 promicanja nenasilja za budućnost djece na Lucein poticaj. Beliveau je najčešće spavao i jeo kod brojnih ljudi dobra srca, o čemu će napisati knjigu te predavanjima 'promicati sklad među ljudima i poticati ih da jedni druge slušaju, a ne odbacuju'.

No osim potpune slobode okusio je i potpunu samoću te je spavajući pod mostovima, u skloništima za beskućnike i u zatvoru upoznao osjećaj krajnje bijede i nepripadanja. 'Nakon hrane i krova nad glavom, čovjeku treba osjećaj pripadnosti', zaključuje Beliveau, dok Luce, koja ga je čitavo vrijeme podržavala dodaje 'Ja sam njegova Penelopa, a on moj Odisej'.