Homs je mrtav grad, ali nije grad mrtvih. Kroz zgarišta, pokraj spaljenih automobila, prođe dječak na biciklu, starac s ogrjevom, dvije žene noseći vrećice žutih limuna. Otvoren je i jedan mali dućan koji prodaje kruh, žarulje i konzerve. Tog prohladnog jutra, dok su se prve pahulje hvatale za smrznuto blato i izgorene grede, vidio sam kako se vojnik na barikadi osmjehnuo djevojci u automobilu punom rupa od metaka.
Između Staljingrada i apokalipse
Pročitajte i ovo
Život se vratio. Polako. Stidljivo. Plaho. Pokunjeno. Kao uplašeni zec koji onjuši i nestane. Život je opet pobijedio rat. I uvijek će. Ako je uspio ovdje. Svugdje će.
Fotoreporter Zoran Marinović vratio se iz trenutno jedne od najopasnijih zemalja svijeta - Sirije, zemlje u kojoj je poginulo najviše njegovih kolega. Stojim. Pitam se. Koliko je bilo potrebno da se panorama jednog lijepog grada opisuje kao nešto, između Staljingrada nakon drugog svjetskog rata i apokalipse, pošasti epskih razmjera?
Sve ono što se u 21. stoljeću ne bi smjelo događati, ovdje me okružuje.
Kolijevka ili uporište? Revolucija ili terorizam? Jedina razlika u opisu u onome tko ga opisuje. Anti-vladini prosvjedi koji su nastali kao jeka arapskog proljeća, prerasli su u otvorenu pobunu protiv predsjednika Bašara Al Asada. Priča je tako trebala i završiti. Svrgavanjem. Brzo i efikasno. Epizoda, u kojoj su negativci poput Gadafija, Mubaraka, Alija trebali nestati u trenutku, poput oseke koja na obalama Mediteranskog mora ostavi tek naplavine i smeće.
U Siriji je nešto posebno pošlo po zlu
Trebala je, ali nije. U Siriji, domu civilizacije, nešto je posebno krenulo po zlu. I to se nešto udomaćilo ovdje, u Homsu.
Mirni prosvjedi i demonstracije protiv režima Al Asada, prerasli su u bacanje kamenja, molotovljevih koktela i paljenje guma. Policija je odgovorila suzavcem i gumenim mecima. Prosvjednici su počeli razbijati izloge, dizati barikade, paliti automobile. Policiju je na ulicama zamijenila vojska. Gumene metke zamjenili su bojevni.
EKSKLUZIVNO Priča hrvatskog fotoreportera: Zašto je ISIS-u bitno ubijati zapadnjake
Činilo se sve tako jasno. Mladi, okupljeni na društvenim mrežama i u medijima, koji su pokazivali slične uspjehe diljem sjeverne Afrike i Bliskog istoka, protiv tiranina koji je vlast naslijedio od oca. Pravilo.
Ili osvit demokracije?
Sljedeću ekskluzivnu reportažu čitajte na portalu Dnevnik.hr sutra, 18. ožujka. Odjeknuli su prvi pucnjevi. Pale su prve žrtve na ulicama Homsa. Tražila se osveta. Prvi se put vlasnik servisa pitao je li njegov susjed Ismail, šijit ili kršćanin? Prvi su put dvorišna vrata pravoslavne crkve u centru bila zatvorena lancem. Prvi su se put mrtvi brojali kao alaviti, druzi ili suniti.
Počeo je rat.
Asadovi oficiri godinama obučavani po akademijama nesvrstanog svijeta, svoju su vojsku pripremali za ofenzivu, za vanjskog neprijatelja, prije svega Izrael. Ali sustav se počeo urušavati iznutra. Taktički napad preokrenuo se u grčevitu obranu.
Opozicija je također rasla. Prosvjednici su postali vojska, bunt pokret, a demonstracije rat. Slobodna sirijska vojska zauzela je centar grada, stari Homs. Europa i SAD su stale na njihovu stranu, zapravo na stranu bilo koga tko se želio boriti protiv Asada.
Dolazak džihadista
U Homsu je trebala bljesnuti demokracija kao jako sunce u podne, ali počeli su pristizati i džihadisti. Vojnici sa dugogodišnjim iskustvom u Afganistanu, Somaliji i Iraku bili su dobrodošli. Nizali su pobjede. Uzimali ulicu za ulicom. Ali donijeli su i svoja pravila. Šerijatska. Radikalizam među pobunjenicima širio se brže od izvještaja koje su strane tajne službe slale svojim vladama koje su ih podupirale. Novcem, oružjem, retorikom i onim najbitnijim... propagandom.
Zagreb: Velika izložba fotoreportera Zorana Marinovića
Asadova se vojska u Homsu ipak uspjela pregrupirati i zadržati pozicije. Pobunjenici ukopani u centru grada čekali su pomoć koja je trebala stići svakoga časa. Čekalo se samo zeleno svjetlo iz Washingtona. Američki predsjednik Barack Obama, u jednom je trenutku odobrio napad na Asada, ali pod pritiskom Rusije i umjerenih političkih struja, napad je zaustavljen. Formalno.
Dvije je godine trajala borba za svaku zgradu, ulaz, stan. Dvije su godine pobunjenici u centru grada čekali pomoć, ponajprije SAD-a, možda Turske, pa čak i Izraela koji je bio vrlo aktivan sudionik. No, kako je vrijeme odmicalo, postajalo je sve jasnije da od strane pomoći, osim oružja i novca, neće biti ništa. Samo su džihadisti i dalje pristizali i samo su avioni izbacivali stotine bombi na grad. I tako iz dana u dan.
Sirijska vojska nije mogla pobijediti u jednom napadu, jer su se u gerilskom ratu sukobili sa daleko iskusnijim neprijateljem, mobiliziranim iz raznih skupina bliskih Al Kaidi. Bio je to tek niz malih pobjeda uz velike gubitke. Cilj je bio okružiti grad i prekinuti logistiku. Tada se, u sukob uključio i libanonski Hezbolah, koji je donio prevagu, savez koji će se pokazati kao ključan u daljnjem tijeku rata.
Homs kao prekretnica
Nakon dvije godine, kad su već glad i snijeg pritisnuli grad, iz Damaska je stigao ultimatum: predaja ili potpuna eliminacija. Umjesto ostavljanja života u ruševinama koje su držali preko dvije godine, pobunjenici su izabrali odlazak.
Zoran Marinović hrvatski je dokumentarni fotograf i snimatelj. Posljednjih petnaest godina snima iz brojnih zemalja, …. Afganistana, Liberije, Sierra Leonea, Columbie, DR Conga… Fokus njegova rada i specijalnost, dokumentiranje je konflikata, sukoba, te složenih društvenih, socijalnih i humanitarnih pitanja u regiji i svijetu. U posljednjem autobusu koji je izašao iz grada, na putu prema sjevernim pobunjeničkim područjima, najmanje je bilo onih koji su se na barikadama borili za demokraciju. Zeleni autobusi u konvojima iz Homsa su odvozili sada već formirane pripadnike novih, još brutalnih i radikalnijih vojnih skupina poput IS-a ili Fronte al Nusra.
Za rat u Siriji, Homs postaje prekretnica, u vojnom, političkom a prije svega i psihološkom smislu. Šteta je ogromna, tragična, rat koji je završen za Homs, nije i za Siriju, nije čak ni za ovu provinciju, jer se u blizini nalazi grad Rastan koji je i dalje uporište militanata.
Stari je Homs je sablasno tih, nema pucnjave, nema eksplozija. Ali još uvijek nije siguran. Iako ga je vlada proglasila 'riješenim', prije mjesec dana, od snajperskog je hica poginuo belgijski snimatelj.
Homs je postao kraj početka. Ili početak kraja? Ovisno s koje linije gledate panoramu ovog srušenog grada.
Službene stranice Zorana Marinovića
Zoran Marinović u emisijama Nove TV
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
