Prije 20 godina mladi, plavokosi muškarac koji je vozio žuti Volvo s daskom za surfanje na krovu automobila ubio je 35 ljudi u Port Arthuru, povijesnom, turističkom gradu u Tasmaniji. Bila je to najgora masovna pucnjava australskoj povijesti i dugi niz godina definirala je grad, a među mještanima je riječ o osjetljovoj, gotovo tabu temi.
Pročitajte i ovo
Napadač, Martin Bryant, jedan je od najozloglašenijih zločinaca u zemlji, ali njegovo ime rijetko se izgovara u Port Arthuru.
Ne čudi zato da su ljudi bili iznenađeni i zaprepašteni kada se u ožujku ove godine glumac u žutom Volvu vozio oko mjesta masakra po nalogu velike australske televizijske mreže.
Gradonačelnca Roseanne Heyward kaže da je je to što su učinili, unajmili žuti Volvo koji je vozio plavokosi muškarac, strašno.
Medijsko ponavljanje masakra uoči 20. godišnjice uznemirilo je zajednicu. Od ožujka do danas objavljen je niz reportaža o masakru koje su se hvalile nikad viđenim materijalima, iskazima, grafičkim prikazima i televizijskim uprizorenjima.
Vrhunac je bila najava da će se ove godine snimati film o masakru koji će se igrati teorijama zavjere da Bryant nije bio ubojica.
Stephen Large, direktor Port Arthur povijesnog lokaliteta u kojem je Bryant ubio većinu svojih žrtava, rekao je da su televizijska uprizorenja i reciklaže masakra razočaravajući. Posebno žuti Volvo na mjestu događaja.
'To je pogodilo i uznemirilo puno ljudi u lokalnoj zajednici, a siguran sam da ih je mnogo bilo direktno pogođeno 1996. godine', rekao je.
Usprkos nesklonosti nekih mještana da se obilježi 20. godišnjica tragedije, rodbina žrtava odlučna je u održavanju svečanosti. Neki od preživjelih prvi put nakon 1996. godine vraćaju se na mjesto tragedije, piše BBC.
Martin Bryan, danas 48-godišnjak, služi 35 uzastopnih doživotnih kazni zatvora. Mnogi ljudi protive se čak i korištenju Bryantovog imena, a lokalne medije češto bombardiraju pritužbama ako ga spomenu u izvješćima. Lindsey Tuffin, urednica Tasmania Timesa, kaže da ljudi Bryanta žene izrezati iz memorije. Koliko snažno bi htjeli da on nikad nije postojao pokazuje činjenica da od posjetitelja povijesnog lokaliteta traže da ne postavljaju pitanja o masakru.
Zato bi današnja svečanost mogla biti uznemirajuća za sve one koji bi najradije zaboravili nasilje iz 1996. godine. No, neki se nadaju da će biti pozitivno iskustvo za žrtve i zajednicu.
