Svjedočanstvo s mjesta kojeg uspoređuju sa zloglasnim logorom

''Oprostite za Bruxelles i nemojte nas se bojati, mi nismo teroristi.'' Poruke su to koje ovih dana šalju djeca iz izbjegličkog kampa na grčko-makedonskoj granici. Jer čak je i djeci jasno - kako će zbog nevinih žrtava u Bruxellesu - ispaštati nevini u Idomeniju.

Pročitajte i ovo SLOVENCI OPTUŽUJU HRVATSKU SRBI TVRDE Naši su prihvatni centri prazni jer izbjeglice žure Vesna Pusić 'Kad bi Njemačka zatvorila granice, to bi izazvalo efekt zatvaranja granica'

Posljednja željeznička postaja prema zapadu, nakon zatvaranja balkanske rute, okružena je bodljikavom žicom. Nedostaje hrane, vode, lijekova. A pomažu, kažu, samo oni siromašni, dok Europa okreće glavu od mjesta kojeg uspoređuju sa zloglasnim nacističkim logorom! Tamo je ovih dana bio fotoreporter Zoran Marinović.

''Mislim da djeca u Njemačkoj izgledaju poput mene, da imaju dobar život. Mogu učiti, raditi, igrati nogomet. A ne kao ja', priča dječak Emron i nastavlja:

"U Afganistanu sam bio sretan jer je brat bio sa mnom, igrali smo nogomet. I svaki dan je bio sretan. ISIL nam je govorio ubit ćemo vas, odlazite odavde. Tako je izgledalo. I ne možemo ništa napraviti. Afganistan nije siguran, ne može se obraniti. A ISIL može sve'', kaže.

Djetinjstvo u izbjegličkom šatoru. Prvi red do bodljikave žice. Djeca koja pate zbog istih tih ljudi zbog kojih se ovaj dječak izbjeglica ispričava.

'Mi nismo teroristi, zašto nas se ljudi boje?'

"Tužni smo jer smo prešli toliki put, opasni put iz Turske u Grčku, čamcem. Tužni smo jer su granice zatvorene. Pitam se, zašto smo uopće dolazili kad su granice zatvorene, i strah me da nas ne vrate u Tursku. Mi nismo teroristi, zašto nas se ljudi boje? Nećemo vas ubiti, mi nismo teroristi", kaže Emron.

Emron je morao ostaviti roditelje u Afganistanu. Napustiti svoj 6. razred. S ujakom krenuti na put prema Njemačkoj.

"Nakon Irana stigli smo u Tursku. U Turskoj smo prehodali dvije planine, 5 sati smo hodali. Nakon Turske smo došli u Grčku gumenim čamcem. Šest ili sedam sati smo bili na moru", prisjetio se Emron.

Zapeli su u kampu. Već dvadesetak dana. Na zatvorenim vratima prema zapadu Europe, prema slobodi. U izbjegličkom kampu Idomeni na grčko-makedonskoj granici. Kamp je predviđen za tisuću i pol ljudi. Sada ih je tamo oko 14 tisuća. A nove izbjeglice stižu iz dana u dan.

"Što će biti s ovim ljudima? Ne znam. Napravit će ono što kaže Europa. Jer mi više nemamo dom, nemamo gdje biti. Nemamo ništa", govori Emron.

U glavi dvanaestogodišnjeg dječaka skupila se sva mudrost svijeta. Zna da ključeve tih vrata spasa, tog prolaza do Njemačke i njegovog brata, drže veliki ljudi. Oni koji se bave politikom i prebrojavanjem izbjeglica. Samo brojkama, ne životima.

"Povratak u Siriju! Povratak u Siriju, samo to želim! Jer je rat mnogo ljepši od ovoga što mi sada proživljavamo. Mi smo pobjegli od rata koji smo proživljavali i sada smo mrtvi!', priča Izra.

Zatvaranjem granica - nestalo je snova. Metke i bombe zamijenili su blatom i šatorima. Kaosom koji se ne rješava. Grčki ministar unutarnjih poslova prenapučeni Idomeni usporedio je s nacističkim logorom Dachauom.

"Nema života u ovom kampu. Sve je loše. Klima, život u šatoru, prljavština, sve, sve. Nije ih briga za ljude koji čekaju ovdje. Mislim da im je već dosta. Samo, trebali su reći da nemaju mogućnosti prije nego što su svi ti ljudi izašli iz svoje zemlje'', kaže Izra.

Na putu bez obitelji, u društvu mačka

Izra je krenula prema Švedskoj. Pored sebe nema obitelji. Samo mačka Tapuša. I uvijek gužvu pred svojim šatorom.

"Većina je ljudi otišla sama i povela svoju djecu, a ja sam povela mačka sa sobom. To im je jako čudno. Kod nas se u Siriji ne drže često životinje'', kaže.

Žive u šatorima od par kvadrata. Hrana se dijeli, ali to je par banana, tjestenina, voda. Javnih je toaleta malo. Mjesta za tuširanje i sanitarnih čvorova - gotovo da i nema.

Kao i većini ljudi u kampu, u Siriji je ostao život. Sve ono što su voljeli, radili, ono što su imali. Abdulrahman se iz trećeg pokušaja, za tisuću i pol dolara koliko je platio krijumčarima, dokopao grčke obale. I mislio da je najgore - iza njega.

"Jako je ponižavajuće biti ovdje, ali bit ću strpljiv. Dva, tri, četiri mjeseca, godinu, nema veze.
Otišao bih u Nizozemsku i nastavio studirati. Studirao sam u Damasku i morao sam otići 6 mjeseci prije diplome. Samo želim diplomirati. Ponio sam papire sa mnom, ali sam izgubio u moru, zajedno s odjećom. Ovo je sve što mi je ostalo", priča Abdulrahman,

Stvarati glazbu i ne misliti na rat. Za početak, to je sve što želi.

''Svaki put kad se naljutim, kad se jako naljutim, odem u šator i sviram. Zato me dosta ljudi ovdje ne voli. Kad sviram, zaboravim na sve. Stvarno, na sve zaboravim i ponovno sam sretan'', kaže.

U kampu postoji medicinska služba - ali premalo liječnika. Kiše su kamp pretvorile u kaljužu. Deseci izbjeglica, većinom djeca, su bolesni. Problemi s dišnim putevima, upale pluća. Majke šišaju djecu u strahu od bolesti.

"Ljudi nose svoje zdravstvene probleme sa sobom; ne kažu, znate, u Siriji sam imao problema sa srcem, ali sad sam izbjeglica i dobro sam. Imaju probleme sa srcem, plućima. Vidio sam dijete kojemu je bila potrebna dijaliza. Potrebno mu je bolničko liječenje, ali živi u šatoru u izbjegličkom kampu", priča Alex Shore, liječnik volonter.

Alex je liječnik iz Velike Britanije. Dok se događa humanitarna kriza nezapamćena od 2. svjetskog rata, kaže, ne bi se osjećao dobro da svoj godišnji odmor provodi sjedeći na plaži. Ovo su njegovi praznici.

"Traže bolji život, kao i svi mi drugi. Zašto bi život jednog čovjeka bio vrijedniji od života nekog drugog? Mislim da je sramota ovo što se događa ovdje. To su divni ljudi, barem oni koje sam ja upoznao", kaže Alex.

Ispred dviju ambulanti - redovi ljudi. Majke drže bolesnu djecu. Pitanje je trenutka kada će izbiti nekakva epidemija; kada će doći do većeg broja mrtvih.

"Slomi vam srce. Slomi vam srce i ne želite otići. Krenuo sam kući, ali kad sam došao u Atenu, predomislio sam se i vratio ovdje", kaže Alex.

'Odveo sam 18 izbjeglica sa sobom kući'

Više od 800 tisuća izbjeglica prošlo je kroz Grčku prošle godine. Sada je tamo njih gotovo 50 tisuća. Najviše Sirijaca i Afganistanaca.

''Ja sam iz Grčke. Živim u Solunu. Htio sam nekako pomoći. Odveo sam 18 izbjeglica sa sobom kući. Dvanaestero djece i šestero odraslih. Sada žive sa mnom", kaže Teodor Nicholaidis.

Nije ih, kaže Teodor, mogao ostaviti na onoj hladnoći i kiši. Ponovno se vratio u kamp. Htio bi primiti još ljudi pod svoj krov. Ali to nije dugoročno rješenje, kaže. Europa mora otvoriti granice.

"Kome je stalo? Jedino je siromašnima stalo i pomažu.
Europa je izgubila moral. Zapravo, Europa nema morala, a ako nešto nemaš, ne možeš ni izgubiti", kaže Teodor.

Ljudi, koji su prešli tisuće kilometara bježeći od metaka, bombi i siromaštva, ne žele vjerovati da neće moći nastaviti put prema Zapadu.

"Ovo se zove izbjegličkom krizom, ali ta kriza je kriza EU jer pokazuje nesposobnost i nefunkcionalnost jer jedan savez država koji ima 500 milijuna ljudi, nije u stanju primiti nekoliko milijuna izbjeglica, što predstavlja manje od 1% ukupnog stanovništva Unije", smatra Jerko Bakotin, hrvatski novinar.

Jerko je novinar iz Hrvatske koji je prošao pola svijeta. Uvjeti u kampu, kaže, nalikuju onima u kamenom dobu. Teško se diše jer je zrak ispunjen smradom plastike i guma koje se spaljuju zbog nestašice drva za grijanje. A svaka osoba u kampu s kojom je razgovarao, ima svoju priču.

"Mnogi od njih su liječnici, inženjeri, zubari, imaju svoju profesiju, koji su spremni raditi, koji će pokušati naučiti jezik u najkraćem roku i integrirat se. Na kraju krajeva, nije Njemačka bez uzimanja u obzir i te računice, primila više od milijun ljudi. Mada, to ne bi smio biti argument za primanje tih ljudi jer ne možete radit razlike između izbjeglice koja je obrazovana pa ćete njega primit, a nekoga 'ko nije - nećete", kaže Jerko.

Jedna od velikih iluzija je, kaže, da od rata bježe uglavnom muškarci. Prema podacima, u kampu su dvije trećine žene i djeca.

"Ljudi pitaju zašto se ne borimo protiv ISIL-a sa sirijskom vojskom? Sirijska vojska će te iskoristiti. Oni su manje zli, ali svejedno'', kaže Abdulrahman,

"Nakon 4, 5 godina klanja, netko je izbrojao da 10 do 15 avijacija različitih zemalja bombardira Siriju, tamo postoji nekoliko stotina frakcija, a nijedna nema u potpunosti čiste ruke. Mislim da je iluzorno očekivati od bilo koga, u ime čega da se bori'', kaže Jerko.

13 i pol milijuna ljudi treba humanitarnu pomoć

Sirijski sukob ostavio je 13 i pol milijuna ljudi kojima je potrebna humanitarna pomoć. Više od 4 i pol milijuna Sirijaca napustilo je zemlju.

Prošlost Idomenija se ponavlja - selo izbjeglica postao je puno prije; u 20-im godinama prošlog stoljeća kada su ga naselili protjerani Grci. Sada ga naseljavaju protjerani Sirijci i Afganistanci. Jer dalje ne mogu.

"Mislim da je ponašanje Europe dosta nezrelo i neodgovorno. Svi smo u nekom trenutku povijesti bili izbjeglice. Svima nam treba zaštita, mir, pomoć", kaže Ai Weiwei.

Weiwei je poznati kineski umjetnik, političar, disident, najslavniji politički zatvorenik današnjice. I sam izbjeglica jer su mu Kinezi oduzeli putovnicu. Na granicu je donio bijeli klavir na kojem je zasvirala mlada Sirijska. Pomaže izbjeglicama i svojim performansima ukazuje na njihove probleme.

"Do nerazumijevanja dolazi kad se kaže da izbjeglice nisu naš problem, nego problem nekoga drugoga. Svi trebaju imati ljudsko dostojanstvo. To je i naš problem. Recimo, djevojka koja svira klavir - na emocije i umjetnost gledamo isto. Cijenimo iste stvari, istu čast", kaže Weiwei.

Dječak Emron... želi otići u Njemačku. Studirati, postati liječnik i vratiti se u Afganistan.

"Želim pomoći svojoj zemlji, Afganistanu, želim mir u Afganistanu. Tome se nadam. To je moja želja", poručuje.

Ali na putu zaustavila ga je bodljikava žica. Odluka da oni moraju ispaštati zbog tuđih grijeha.
Izbjeglički kamp u Idomeniju veliki je test svega onoga što Eurpoa predstavlja, kako ovim ljudima tako i nama - i teško da će biti prilike za popravni.