U trošnoj kući u kojoj žive, kroz prozore prikucane čavlima uvijek puše, a kada kiša pada sve stvari sele na sredinu sobe, jer tamo jedino ne curi. Kreveti su im nerijetko mokri. Za tu smo obitelj doznali od sestre Jelene iz Caritasa. Molila je nas da im pomognemo, jer su njoj sve institucije zatvorile vrata.
Pročitajte i ovo
Ono što Biserka Brajković naziva domom trošna je drvena kućica u Draganiću kod Karlovca, dvije prostorije pod krovom koji se jedva drži. Posljednje nevrijeme razbilo je nekoliko crijepova pa su umjesto njih nagurali plastične vrećice.
"Ovakav život ne bih htjela najvećem neprijatelju svom. Ovako kako mi živimo. Ovako se nisam zamišljala. Nikada", kaže Biserka, ali ističe da su sad i djeca tu pa je sve podređeno tome da oni uspiju u životu. Najstarija Valentina, Ivana, Vlatka i devetogodišnji Ivica, obiteljski mezimac. Super se slažu i to im je, kažu, najvažnije. Za drugo će lako.
Neke se stvari teško mijenjaju, ma koliko to žarko želiš
"Nemamo što imaju svi ostali, na primjer, oni imaju možda svatko svoju sobu, nije im hladno, toplo im je. Imaju više prostora za učenje... i to je to", kaže 18-godišnja Valentina.
Neke se stvari teško mijenjaju, ma koliko to žarko želiš. Njih tri dijele jedan mobitel, a da želi vlastiti, dvanaestogodišnja Vlatka ne želi ni izgovoriti. Svi ga drugi u razredu već odavno imaju. Zašto ga ona nema, više se ne trudi ni objašnjavati. Znaju dvije najbolje prijateljice, drugi ionako ne bi razumjeli. "Sve što su htjeli su im kupili, a meni mama i tata to ne mogu priuštiti. Pa njima su mama i tata sve to priuštili i onda su sad takvi. Imaju što god hoće", kaže Vlatka.
Njih šestero živi od 4390 kuna dječjeg doplatka i socijalne pomoći. Kako izguraju od mjeseca do mjeseca, kaže Biserka, ni sama često ne zna. I ono osnovno, nerijetko je luksuz. Ono što će svaki roditelj bez razmišljanja učiniti, jest gladovati za vlastitu djecu. I dok se u drugim obiteljima uoči Božića pripremaju kolači i raskošan blagdanski stol, oni se nadaju da će barem taj dan na stolu biti meso jer ga inače rijetko jedu.
Bez pomoći dobrih ljudi, kaže, bilo bi i puno teže, ali na to se ne oslanjaju. Bore se i sami. Tata Ivica posljednjih dana pomaže u sječi šuma. Ustaje u pet, a kući se ne vraća prije devet navečer. "Kad ide od kuće, pozdravljamo se od njega kao... hoće li doći doma. Teško je, a pred djecom ne smijem to pokazati, te emocije. Ipak je njima još teže, onda ih ja još ohrabrim i muž... kad dođe doma, onda su svi sretni. Onda smo svi skupa, svih šest veseli i eto", priča Biserka.
120 kuna koliko suprug dobije za cijeli dan posla, njima znači sve. Biserka povremeno odlazi u Zagreb gdje kod jedne gospođe čisti stan. Najviše, kaže, voli čistiti prozore jer nisu polupani. I sve je toliko drugačije, ljepše nego kod njih doma.
Da se u sobi igraju u toplim čizmicama, Valentina i Vlatka ionako su naviknule. Hladno je s poda, ali još više puše kroz napuknute zidove i prozore koji su zakucani čavlima. Grijalicu pale, ali samo na početku jer mama kaže da je struja skupa.
"Kad je zima... ne može se tu izdržati zbog hladnoće", kaže 14-godišnja Ivana. Nedavno je na vratima sobe propuh razbio staklo. Za novo nije bilo novca pa su kao prvu pomoć stavili ručnik, da manje puše. Najgore je, kažu, kada pada kiša. Zbog toga su im sve stvari u vrećama, kako se ne bi smočile.
"Kad kiša pada onda moramo premještati stvari. Nitko ne spava po noći kad kiša pada", kaže Ivana. Sve premještaju na sredinu sobe jer jedino tamo ne prokišnjava, a knjige su uvijek prioritet. Biserka priznaje, uvijek se krivi, pita je li možda moglo biti drugačije, bolje.
Žele raditi, ne čekaju sve "na dlanu"
"To je obitelj koja želi raditi, to nije obitelj koja čeka da im se sve da na dlanu", kaže sestra Jelena, ravnateljica Caritasa zagrebačke nadbiskupije. Za Brajkoviće je saznala od lokalnog župnika i pomažu im već neko vrijeme. U trošnu su kuću uveli struju, nabavljaju im drva za orgjev, ali sve to, kaže sestra Jelena, nije dovoljno. Njima treba novi dom.
"Doista se tužno osjećam i jadno. Jadno da u državi u kojoj sam sigurna da ima jako puno praznih prostora i kuća i stanova da se ne može pronaći zakonski okvir u okviru kojeg bi se takvoj jednoj obitelji pomoglo", kaže sestra Jelena.
Odbili su je svi. Od općine Draganić koja nema dovoljno sredstava, preko županije pa do ministarstva koje tvrdi - čine sve što mogu. "S ljudske strane (to je) neobjašnjivo, svi su ograničeni nekakvim zakonskim regulativama izvan kojih ne mogu, ne smiju ići. I onda je nekako ponekad lakše ne činiti i uvijek nego činiti", kaže sestra Jelena.
Zato je Caritas pokrenuo akciju za Brajkoviće. Što svojim sredstvima što donacijama do sada su prikupili nešto manje od 20.000 eura. Za novi dom i dalje nedovoljno, ali kažu, vjeruju u dobre ljude. Pa su Elza i Robert iz Caritasa zagrebačke nadbiskupije došli kako bi s Biserkom pogledali neke od kuća koje su na prodaju.
Skromni i bez velikih zahtjeva
Zahtjevi su skromni. Tek dovoljno mjesta za svih šestero i nešto okolnog zemljišta kako bi mogli imati vrt i možda držati životinje. Svaka nova kuća koju su gledali kao nova nada za topli dom, bolju budućnost njezine djece. "Naspram one u kojoj živimo, ovo je vila. Vidjet ćemo, sve je lijepo. Sviđaju mi se sobe, kuhinja, kupaona. Treba još adaptirati, kaže gospođa Elza, ali vidjet ćemo", kaže Biserka.
Od 35 do 40 tisuća eura, za kuće u kojima se nije dugo stanovalo, koje traže i dodatna ulaganja. Iako su, kada su čuli za priču, svi redom ponudili i spuštanje cijene, oni su oprezni. "Biserki je sve bolje od onoga u čemu sada živi. Vidjeli ste, ona je vrlo skromna, ona bi najrađe ovaj tren se uselila u bilo koju od ovih kuća, međutim evo ipak moramo malo tu razmisliti i odvagnuti da li je to zaista dobro rješenje za njih", kaže Elza Parlov iz Caritasa.
Kupnja zemljišta i gradnja potpuno nove kuće, možda bi bila i najpovoljnija opcija. Za mamu Biserku to je ravno čudu. Sasvim skromne, ali nedosanjane snove imaju i njezina djeca. Pod trošnim se krovom nagura puno želja. Skromnih, a opet velikih kao planine. Gotovo nedostižnih. Od nastavka školovanja, preko mobitela do želje za bezbrižnim djetinjstvom.
"Željeli bismo da se više ne trebamo brinuti o tome tko će gdje spavati i hoće li biti hladno, neće li biti hladno", skromna je Ivana. Hoće li im za sljedeće kiše opet pokisnuti kreveti, odjeća, školske knjige. Bijeli Božić zato ne priželjkuju, ali i oni kao i sestra Jelena vjeruju u božićna čuda.
Emisiju gledajte četvrtkom od 22:15 na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr
