S impresivnih 48,15 istrčanih kilometara Splićanka Nikolina Šustić osigurala si je pobjedu u ženskoj konkurenciji na prošlogodišnjoj Wings for Life utrci u Zadru, ali i priliku da ove godine 'za one koji ne mogu' potrči na bilo kojoj od 34 svjetske lokacije.
Odabrala je Norvešku. Ne voli predaleka putovanja, a u Skandinaviju je već putovala i zavoljela sjevernoeuropske zemlje pa odabir nije bio težak. Društvo će joj praviti sestra blizanka.
Sudionici utke Wings for Life imaju mogućnost učlanjivanja u neki od timova, a iza jednog od timova koji će sudjelovati na ovogodišnjoj utrci stoji Renault Hrvatska. Radi se o Passion4life timu koji trenutno broji više od 240 članova. Renault će donirati 5 kuna za svaki kilometar koji će prijeći član tima!
'U Norveškoj očekujem utrku punu radosti,osmijeha i plesa... Voljela bih pobijediti, ali nije bitno. Svi smo pobjednici tog dana. I oni koji istrče 2, 3, 5, 10 ili 50 kilometara. Svi smo jednaki', kaže Nikolina.
Objašnjava da je sam humanitarni karakter utrke nešto posebno.
'I zaista je predivno vidjeti ljude diljem svijeta kako istovremeno trče za one koji to ne mogu. Razlikuje se od ostalih utrka, jer nisu u igri novci, u igri je humanitarnost, ljudskost, na toj trci svi mi smo pobjednici, svatko od nas ima veliko srce, svi smo jedinstveni i usmjereni na pomoć onima koji nažalost ne mogu trčati', priča o utrci na kojoj je lani sudjelovala prvi put.
Košarka pa trčanje
Pročitajte i ovo
Nikolinino bavljene sportom počelo je kada je imama 13 godina. Društvo su joj pravile sestra blizanka Nata i starija sestra Sandra zbog koje su se njih dvije i zaljubile u košarkašku loptu.
'Kad smo s 11 godina krenule s njom na školsko igralište s pravom loptom koju je kupila za nas, lopta je bila skoro teža od nas i nismo mogle dobaciti do koša tako da smo odgodile početak treniranja za dvije godine dok malo ne ojačamo', prisjetila se Nikolina. Uvijek su, kaže, ona i sestra bile 'sitne' kao djeca. Rođene su dva mjeseca prerano, a Nikolina je osim toga rođena sa srčanom manom.
Zbog mane liječnici su joj govorili da se ne smije baviti sportom. No, njezini roditelji su, priča, imali veliko srce pa su je pustili na slobodu.
'Oduvijek su nam podrška, mada nam nikad nisu bili za vratom niti su nas ometali u našim željama', kaže.
Kada je 2011. odlučila trajno odustati od košarke, trčanje joj nije bilo nepoznanica. Već je, i to jako dobro, trčala i maraton i polumaraton i planinske trke. Odmah nakon prve trke na Biokovu pozvana je da trči za reprezentaciju planinskog europsko, a onda i svjetsko prvenstvo.
A te 2011. ušla joj je buba u glavu – čitala je, naime, o ultramaratonu Forrest Gump i odlučila ga istrčati. Kako je odlučila tako je napravila te u Zagrebu pretrčala 130 kilometara.
'Nakon tog sam se ozlijedila, jer sam još ipak neiskusna, i s nogama i mišićima još uvijek slabim i nenaviknutim na trčanje, trčala preveliku kilometražu. Uvijek me u svemu vuklo srce, i nikakav drugi interes, tako i u trčanju. Nažalost, jedna sam od rijetkih, koje 'žive' i život i sport u tom smjeru slušajući srce, jer u današnjem svijetu materijalizma, gledaju se uglavnom osobni interesi, i često se ne uklapam u društvo. Nekad se osjećam kao Pale sam na svijetu', iskrena je Nikolina kojoj su najdraže planinske trke, koje zasad rijetko trči jer zbog posla, osim vikendom, nema kad poći u planinu.
Omiljeni uspjesi
No, unatoč svemu iza nje je, pogotovo posljednjih godinu i pol, zaista mnogo istrčanih utrka, a kao najdraže izdvaja pobjedu na maratonu u Veroni, te pobjedu na prošlogodišnjoj talijanskoj Del Passatore utrci kada je 100 kilometara pretrčala za 7 sati i 41 minutu što je drugi najbolji rezultat u povijesti istrčan na toj stazi.
'Vjerojatno bih,da nisam došla umorna od mnogo vikenda s trkama u tjednima prije, i te dvije minute istrčala još brže do rekorda staze. Ali nema tu priče: 'što bi bilo da je bilo...'. Ne žalim niti malo, ta utrka mi je bila čarobna, kao da sam trčala u transu, pošto sam zaista nepripremljena za ultramaratone, ali imam taj Božji dar izdržljivost i srce koje mi je glavna karika', priča i nastavlja:
'Passatore je inače kako pričaju najteža i najpoznatija svjetska ‘stotka’. Veliki dio staze je uzbrdo, dosta valovita ruta, a prolazi se kroz različita talijanska mjestašca i sela. Na stazi je mnoštvo biciklista, motorista, ljudi koji navijaju sa strane. I sad se naježim kad se sjetim. Mislim da su mi trenuci s te utrke nešto najljepše što sam u trčanju doživjela. U jednom trenu je bilo dvadesetak biciklista oko mene. Tad smo već ušli u noć, bila je posljednja četvrtina utrke, takva pozitivna energija, euforija. Posljednja dva kilometra sam trčala kao da sam u oblacima, bila me obuzela ogromna sreća', prisjetila se.
Ono što želi je istrčati i brzi maraton. Međutim kada je prošlo zimu počela trčati ciljano za maraton ozlijedila se i još uvijek muku muči s ozljedom.
'Ne znam hoću li uspjeti istrčati normu za Rio, do koje mi fali zaista malo od mog osobnog rezultata. Ali neću se opterećivati, bit će jos Olimpijskih igara. U sportu nisam zbog interesa ni slave ni nekih drugih razloga, već zbog ljubavi i jer me usrećuje i opušta', kaže Nikolina koja se sad pomalo okreće triatlonu i voljela bi prije 30. godine nastupiti na Ironman utrci.
