Budući da je Mihajlo Hrastov već odslužio 26 mjeseci zatvora, postane li presuda pravomoćna morat će odslužiti još 22 mjeseca zatvora, no protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe koja se podnosi Županijskom sudu u Karlovcu, ali će o njoj u trećem stupnju ponovno odlučivati Vrhovni sud, piše na kraju presude. To se obrazlaže tvrdnjom da je „prvostupanjski sud pogrešno utvrdio odlučne činjenice“.
Nakon detaljne analize (na dvadesetak stranica), suprotstavljenih svjedočenja i njihove usporedbe s materijalnim tragovima Vrhovni sud je ustvrdio da je „pogrešno utvrđena tvrdnja o napadu zarobljenih rezervista JNA na Gorana Čerkeza i o njihovom kretanju prema optuženom Hrastovu, a što je bila odlučna činjenica na kojoj je prvostupanjski sud temeljio zaključak o nužnoj obrani“.
Hrastov je sada ponovno proglašen krivim jer je postupio protivno Pravilniku o zakonima i običajima rata na kopnu (sastavni dio Haške konvencije iz 1907.) i protivno Ženevskoj konvenciji o postupanju s ratnim zarobljenicima iz 1949. iako je djelovao kao pripadnik posebne jedinice policije karlovačke policije i to u vrijeme kada su jedinice MUP-a i Zbora narodne garde odbijale napade aktivnog i rezervnog sastava JNA na Karlovac.
Naime, Vrhovni je sud zauzeo stanovište da nije smio, nakon što je primio zadatak da sa svojom grupom čuva i preprati u prostorije Policijske uprave grupu vojnika, pucati na njih na Koranskom mostu „jer nisu bili neposredno ugroženi životi njega i drugih policajaca“.
>> Udruge: Kazna Hrastovu je preblaga
Taj stav dovodi se u vezu sa stavom prvostupanjskog suda koji je prihvatio iskaz svjedoka i navode optuženog Hrastova, da je „Čerkez kao drugi pratitelj zarobljenika napadnut na začelju kolone“, te da su „pripadnici JNA tada krenuli prema optuženom Hrastovu“.
Prvostupanjski sud zaključuje da je Hrastov pucajući u zarobljenike „stao u obranu svog napadnutog suborca, a od sebe je otklonio izravno predstojeći napad i spriječio zlo većih razmjena, upad neprijatelja u grad“, dakle da je "postupao u nužnoj obrani, zbog čega je i oslobođen“.
Državni odvjetnik žalbom osporava da je to činjenično dokazano i upire na dokaze iz kojih proizlazi da su zarobljenici bili razoružani te da tragovi krvi opovrgavaju obranu optuženika da su zarobljenici „formacijski krenuli na Hrastova“ te da su se zarobljeni pripadnici JNA bezuvjetno predali pa da optuženi Hrastov nije postupao u nužnoj obrani.
S obzirom na opisana proturječja važni su materijalni tragovi i rezultati vještačenja tih tragova, a u jednom od njih piše: „Zbog brze reakcije okrivljenika tj. zbog njegovog pucanja u trenutku kada je uočio njihov pokret, i uputio im riječi „stoj, pucat ću“, logično je da su oni pali na tlo upravo na dijelu na kojem je i zatečena veća lokva krvi“.
Ti su tragovi u suprotnosti s navodima svjedoka Čerkeza i optuženog Hrastova o kretanju zarobljenika prema Hrastovu, a na fotodokumentaciji se jasno razabiru tragovi na temelju kojih vještak Josip Škavić tvrdi da „su sva tijela pogođenih zarobljenika pala na nogostup mosta. S obzirom na tragove slijevanja krvi na asfaltnoj podlozi nogostupa koji se protežu na relativno kratkoj udaljenosti od oko devet metara, očigledno je da su sve pogođene osobe - njih najmanje petnaestorica - prethodno stajali na kolniku, i to uz sam rub nogostupa, u koloni, a to nedvojbeno upućuje na zaključak da nije bilo nikakvog kretanja te grupe niti njenog približavanja optuženom Hrastovu, pogotovo ne na način kako je to on opisao - da su 'zarobljenici krenuli polukružno na njega'.
"Da su zarobljenici s tog prostora na kojem su prethodno bili postrojeni uistinu krenuli prema optuženom, prije nego što je on počeo pucati, kako to tvrde optuženik i svjedoci, izvjesno je da bi mu se barem neki od njih od početka takvog kretanja do njegovog ispaljivanja hitaca i njihovog ozljeđivanja i približili ili bi se barem nekoliko metara udaljili od mjesta na kojemu su prethodno stajali, u kojem slučaju bi se i tragovi krvi nalazili na puno većem prostoru od onoga koji proizlazi iz fotografija sačinjenih kratko vrijeme nakon tog događaja“, nalaz je vještaka.
Vrhovni sud zato smatra „da nije postojao napad na Čerkeza, niti je predstojao napad na optuženog Hrastova, jer da od strane zarobljenih pripadnika JNA nije bilo iskazivanja nikakvog „neprijateljstva“ prema osobama koje su ih čuvale, a koje bi dovelo u pitanje njihov položaj neprijatelja koji se bezuvjetno predao protivnoj strani.
Iako je ovo kazneno djelo počinjeno s izravnom namjerom, sud ne nalazi da je tu odluku Hrastov donio unaprijed, planirajući djelo, već smatra da je takva njegova namjera stvorena neposredno prije počinjenja, prvenstveno pod utjecajem ratnih zbivanja koja su prethodila tom događaju, posebno pod pritiskom situacije neposrednog suočavanja s konkretnim neprijateljem koji je do tada dulje vrijeme izravno ugrožavao njega, njegove suborce i njegove sugrađane, što sve donekle upućuje i na motive takvog njegovog postupanja.
Kao izuzetno značajnu olakotnu okolnost Vrhovni je sud uzeo protok vremena od skoro 22 godine, što je utjecalo na optuženikov život, obiteljske i društvene odnose i profesionalnu karijeru, pa i zdravlje, te da je psihijatrijskim vještačenjem utvrđeno da je u vrijeme počinjenja kaznenog djela Hrastov bio bitno smanjeno uračunljiv te da je opravdano izreći optuženiku kaznu zatvora ispod zakonom propisane granice za to djelo od najmanje deset godina.
Hrastovljev odvjetnik Krešimir Vilajtović kazao je da je „obrana kao zapeta puška čekala obrazloženje presude, jer imaju argumente o nedužnosti Miše Hrastova te da će u daljnjem postupku to i dokazati“.
Iako se Hrastovu za ovo djelo sudilo šest puta, a presude su bile i oslobađajuće i osuđujuće, onu pravomoćnu, na sedam godina zatvora, poništio je 2010. Ustavni sud zbog proceduralnih razloga pa je proces bio vraćen na fazu žalbe tužiteljstva na (treću oslobađajuću) presudu iz 2007. Vrhovni sud je prihvaćanjem žalbe održao novo suđenje, 6. i 7. rujna prošle godine, kada je objavljena i presuda, a sada je poznato i njeno detaljno obrazloženje. (Hina)
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
