Što se čeka s provođenjem zakona u slučaju obiteljskog nasilja?

Odnedavno se kažnjavaju svi koji za nasilje znaju, ali ga ne prijave. Novost je i kazna za ekonomsko nasilje, odnosno uskraćivanje novca, zaposlenja ili obrazovanja. Ipak, neki dijelovi zakona koji sankcioniraju obiteljsko nasilje vrijede samo na papiru.

Pročitajte i ovo donosi Provjereno Centar je majkama posvojenih dječaka prešutio stravičnu istinu, a onda ih dodatno šokirao: "Nisam vjerovala svojim ušima" Otkriva Provjereno "Došli su po nas, kiša je padala, dijete je plakalo": Trebali su biti sigurni, a dobili su pakao. I to sve zbog glupe greške

Oni su ljudska ruka hrvatskih zakona i ljudske oči birokratskog sustava, svakodnevni svjedoci teških priča obiteljskog nasilja. Dražen 12, a Božo punih 20 godina. Toliko dugo rade na slučajevima obiteljskog nasilja kao dio policijskog interventnog tima u Slavonskom Brodu. Šake, noževi, pištolji, alkohol, mašta nasilnika svih dobi i oba spola, skrivena unutar četiri zida, njihova je svakodnevica. Samo prošle godine radili su na gotovo 500 slučajeva obiteljskog nasilja.

'Ne mogu nikada isključiti posao i privatno. Naravno, svi se mi na neki način s tim nosimo, borimo, dakle nije to samo specifičnost policijskog posla već i drugih poslova, ali ipak nekako uspijemo napraviti balans', rekao je Dražen Puljko, psiholog u PU Slavonski Brod za Provjereno. 'Mi smo na koncu samo osobe, samo građani ispod odore, dođe taj dio kad nam nije svejedno odraditi određeni dio posla. Ali moramo se nositi s tim. Zato smo tu, zato smo plaćeni i dobivamo naknadu', kaže Božo Peić, iz PU u Slavonski Brod.

U istom gradu sa žrtvama obiteljskog nasilja, ali i nasilnicima radi socijalna radnica Božica Galić. U samo godinu dana s tek nešto manje od 400 obitelji. Najteže joj je, kao Draženu i Boži, kad zna da su djeca svjedoci ili žrtve.

Kad se djeca ne žele vratiti kući

'Imali smo jednu situaciju da smo izdvojili djecu iz obitelji. Prvo su djeca išla na pedijatriju da se vidi u kakvom su zdravstvenom stanju. Kada sam došla nakon dva dana po dijete da bi ju odvela u udomiteljsku obitelj, pa sam djetetu pokušala objasniti u kakvu obitelj ju vodim, a ona mi je rekla: vodi me, samo me nemoj voditi kući. Što mislite što se događalo tom djetetu koje ima pet godina kada se ne želi vratiti kući', ispričala je Božica.

Na drugoj strani Hrvatske, u Puli, posjetili smo sigurnu kuću Istra. Tu žrtve dolaze kad više ne žele trpiti nasilje, a nemaju gdje i ne znaju što dalje. 'One stvarno ne znaju učiniti onaj korak naprijed zato jer su uvijek vođene, uvijek su usmjeravane, uvijek su: to smiješ raditi, to ne smiješ raditi, tako da one jadne više ne znaju što smiju, koja su im prava', kaže Jadranka Černjol iz Sigurne kuće Istra.

Ženu, kaže, prihvaćaju u sigurnu kuću tek kad je ona odlučna napustiti nasilnika. Ti prvi trenuci najteži su i za radnice jer je više nego očito da je žena sama i prestrašena, kao i njezina djeca. Od svih tih žena koje su otišle od nas, koje su bile smještene kod nas, samo su se dvije, za jednu smo sigurni da se vratila nasilniku, za ovu drugu nismo sigurni, ali čini nam se da je to ipak jedan naš uspjeh da se većina njih nije vratila nasilniku nego su krenuli u novi život u život bez nasilja.

'Ali onda sam presretna kad nakon par mjeseci odlaze od nas da su to sasvim neke druge osobe, neke druge žene i neka druga djeca, da im se oči sasvim drugačije svijetle i onda nas sve to sve nas tjera naprijed i daje nam snagu da ustrajemo u tom našem poslu', rekla je Jadranka.

Ako imaju razloge tj. dokaze, policija nasilnika privodi u postaju. Tu čeka otrježnjenje i odlazak pred suca. Posao im, kažu, ne otežavaju hrvatski zakoni i propisi. Barem ne previše. Kazneni zakon kaže da nasilje, zlostavljanje ili osobito drsko ponašanje kojim se drugog člana obitelji dovodi u ponižavajući položaj znači i kazneno djelo. Tada je kazna od 6 mjeseci do 5 godina. A ako je riječ o prekršaju, kazna je od 15 do 60 dana. Ili samo novčana - od jedne do 10 tisuća kuna.

Dio kazne nasilniku je i sedam obaveznih mjera koje sudovi redovito izriču. 'U zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji, taj velik broj zaštitnih mjera omogućava veliku individualizaciju sankcije', kaže Dražen. U teoriji, jer u praksi baš i ne funkcioniraju. Riječ je o psihosocijalnom tretmanu nasilnika i liječenju od ovisnosti. 'Malo je onako meni smiješno kad suci kažu, dobro to je i dobro, ono psihološki djeluje onako dobro kad se nasilniku uz neku kaznu dodijeli i psihosocijalni tretman, a u biti on je neprovediv', kaže Jadranka.

Jer ga nema tko platiti, a trebala bi lokalna vlast. Tako, primjerice, u Istri nasilnik na sudu dobije obavezu odlaska na psihosocijalni tretman, a on još ne postoji. U Slavonskom Brodu će tek zaživjeti. Ali tu je problem obaveznog liječenja od okidača nasilja, alkohola.

Što se čeka?

Apsurdnost je još veća kad dođemo do dijela zakona koji propisuje kaznu za osobu koja ne postupi prema obveznoj mjeru, a zapravo joj je država to onemogućila. Ne čudi zato porast broja slučajeva nasilja u mjestima koje smo posjetili. Jer se djeluje vatrogasno, a ne preventivno i terapijski. Pa se policija često vraća u iste kuće.

Iako su zakone ocijenili dobrima, kad podvučemo crtu ne dobivamo optimističan rezultat. Žrtva obično odlazi iz doma dok nasilna osoba čeka suđenje, što može trajati i godinama. I završiti kaznom koju ne može odraditi. S nasilnom osobom se ne radi na rješavanju problema agresivnosti ili ovisnosti, a žrtve su prisiljene, najčešće s djecom, početi novi život doslovno ispočetka. Stječe se dojam da se obitelj kažnjava u jednakoj ili većoj mjeri od nasilnika. Što je teško prihvatiti onima koji su s tim žrtvama prošli najteže trenutke.

Svi naši sugovornici su u prošloj godini u prosjeku radili na više od jednom slučaju obiteljskog nasilja na dan. Kad se počne raditi na prevenciji, ali i poštivati zakone koji su sada mrtvo slovo na papiru, logika kaže da bi se taj broj mogao smanjiti. Pitanje je samo što se čeka?