Srbija priznala zločine, ali je zanijekala genocid

"Ono što se dogodilo u Hrvatskoj uključilo je zločine i patnje koje zaslužuju poštovanje, ali nikada nisu ispunjeni uvjeti za genocid... Ovo je slučaj u kojem nema genocida i u kojem preduvjeti za nadležnost nisu ispunjeni", rekao je predstavnik Srbije pred ICJ-om Tibor Varadi objašnjavajući da zločini koje su činili i Srbi, ni na prvi pogled (prima facie) ne predstavljaju zločin genocida.

tri vijesti o kojima se priča Vojna akcija SAD-a Supruga Trumpova savjetnika objavila spornu kartu, premijerka ove zemlje pobjesnila: "Prestanite!" TERORISTIČKI NAPAD Dok je otvarao prtljažnik, automobil mu eksplodirao: Ozlijeđen ukrajinski vojnik POLICIJA ISTRAŽUJE Dramatična snimka kruži društvenim mrežama: Mladić krvave glave tvrdi da ga je napao zaštitar

U prilog tomu govori i činjenica da pred drugim haškim sudom - onim za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije (ICTY) nikad nitko nije osuđen za zločin genocida, štoviše, nikad nitko nije ni optužen za genocid, rekao je Varadi.

Iznoseći argumente srbijanski predastavnik Varadi je kazao kako ICJ nije nadležan za hrvatsku tužbu iz dva razloga - zato što SRJ u trenutku podnošenja tužbe Hrvatske nije bila potpisnica Statuta ICJ-a, kao i to da SRJ, u odsutnosti državnog kontinuiteta nije imala nikakvih obveza prema Konvenciji o genocidu pa se ona na nju ne može ni primjenjivati.

Hrvatska je 1999. podnijela pred ICJ-om tužbu protiv tadašnje SR Jugoslavije tražeći da taj Sud utvrdi odgovornost Beograda za genocid na području Hrvatske, kao i da obveže Beograd da kazneno goni sve odgovorne osobe, utvrdi sudbinu svih nestalih kojih je još 1.419, vrati otetu hrvatsku kulturnu baštinu i obešteti Hrvatskoj gubitke. Prema hrvatskoj tužbi tijekom četiri ratne godine počinjeno je djelo genocida etničkim čišćenjem hrvatskih stanovnika, odnosno raseljavanjem, ubijanjem 10.572 osobe, zlostavljanjem, bespravnim zatočenjima više od sedam tisuća osoba po logorima i uništavanjem njihove imovine.

Predstavnik Srbije poručio je danas kako je završetkom rata počelo teći razdoblje u kojem "strasti i mitovi postupno ustupaju mjesto činjenicama" u čemu je ICTY imao ključnu ulogu i dvije su zemlje krenule ne samo putem normalizacije odnosa nego i prema zajedničkom cilju Europske unije: predsjednik Srbije Boris Tadić ispričao se za zločine, dvije su zemlje počele suditi svojim počiniteljima zločina i u tome surađuju, razmjenjuju se podaci o nestalima, Srbija je počela vraćati kulturna dobra.

"Vjerujem da je ovo put kojim trebamo ići", rekao je Varadi.

Stajalište je Srbije da je ona dio zahtjeva iz hrvatske tužbe već ispunila uključivši i te.

Objašnjavajući kako se događaje na području Hrvatske i bivše Jugoslavije ne može gledati "jednodimenzionalno" Varadi je poručio da je zločina i počinitelja bilo na obje strane, a opisujući one na hrvatskoj strani kazao je kako odlazak 180 tisuća Srba na početku Oluje predstavlja "najveći pojedinačni egzodus na svijetu". Pri tom ih je potkrijepio iskazom bivšeg američkog veleposlanika Petera Galbraitha na suđenju Slobodanu Miloševiću da su hrvatske snage i vlasti sudjelovale u zločinima uključivši ubijanje, palež i sprječavanje povratka Srba.

Govoreći o proteklih 12 godina od kada se ICJ bavi pitanjem vlastite nadležnosti za tužbe koje su podnesene protiv Srbije i koje je ona podnosila Varadi je kazao da su donijele razjašnjenje položaja SRJ. U razdoblju od 1992. do 2000. pravna pozicija SRJ bila je kompleksna i dvojbena, dok je od 2000. do 2008. ona razjašnjena jer je SRJ tada primljena u Ujedinjene narode i od tada su njeni odnosi s UN-om, ICJ-om i Konvenciji o genocidu jasni.

Rasprava o nadležnosti odvija se u kontekstu dvije ranije proturječne odluke ICJ-a koji se 1996. najprije proglasio nadležnim za tužbu BiH protiv Beograda za genocid, a potom 2004. nenadležnim za tužbu Beograda protiv zemalja članica NATO-a zbog bombardiranja 1999.

Srbijanski suzastupnik Vladimir Đerić obrazlagao je, pozivajući se i na odluku ICJ-a iz 2004. kojom se sud oglasio nenadležnim za tužbu Srbije protiv NATO-a, da SRJ nije bila članica Ujedinjenih naroda a time i strana ICJ-a prije 1. studenoga 2000. kada je primljena u svjetsku organizaciju i nije "nastavila osobnost" SFRJ.

Srbijanski predstavnici smatraju da kontinuiteta nema između SFRJ i SRJ, dok on postoji između SRJ i SiCG te SiCG i Srbije.

Podsjećajući da je ICJ u predmetu koji je Srbija protiv članica NATO-a podnijela u travnju 1999. odbio nadležnost podsjetio je da je hrvatska tužba slijedila niti tri mjeseca kasnije u srpnju 1999. "Ništa se novo u tom vremenu nije dogodilo", rekao je Đerić i poručio da iz toga proizlazi da se oba slučaja stoga moraju riješiti na isti način, odnosno ICJ se i u ovom slučaju mora oglasiti nenadležnim.

U argumentaciji da SRJ nije bila i nije smatrana članicom Statuta ICJ-a Đerić je naveo i zajedničko pismo Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine i Makedonije upućeno Ujedinjenim narodima 27. svibnja 1999. u kojoj četiri države kažu kako se SRJ ne može smatrati članicom statuta ICJ.

Što se tiče presude ICJ-a iz 1996. kada se sud oglasio nadležnim za tužbu BiH protiv Srbije Đerić je kazao kako ona nije obvezujuća i suci se u njoj nisu ni izjašnjavali o pitanju pristupa SRJ tom sudu.

Sudsko vijeće pred kojim se održava rasprava obuhvaća 15 članova, a pridružili su im se i dvojica ad hoc sudaca koji predstavljaju države u sporu - Budislav Vukas i Milenko Kreća koji su prije početka rasprave položili prisegu.

Srbija argumentirala protiv nadležnosti ICJ-a, u utorak na redu Hrvatska

Zastupnici Srbije iznijeli su danas u Den Haagu argumente protiv nadležnosti Međunarodnog suda pravde (ICJ) za hrvatsku tužbu protiv Srbije za genocid, a rasprava se nastavlja u utorak kada će svoje argumente u prilog nadležnosti Suda iznijeti Hrvatska.

Predstavnici Srbije zanijekali su da je ICJ nadležan za hrvatsku tužbu iz dva razloga - zato što SRJ u trenutku podnošenja tužbe Hrvatske 1999. nije bila potpisnica Statuta ICJ-a, kao i to da SRJ, u odsutnosti državnog kontinuiteta nije imala nikakvih obveza prema Konvenciji o genocidu pa se ona na nju ne može ni primjenjivati.

Srbijanski predstavnici naime smatraju da nema kontinuiteta između SFRJ i SRJ, dok on postoji između SRJ i SiCG te SiCG i Srbije.

Dio hrvatskih zahtjeva, smatraju srbijanski predstavnici, ne mogu ni biti utemeljeni na Konvenciji o genocidu jer to odredbe konvencije ne predviđaju.

Rasprava o nadležnosti odvija se u kontekstu dvije ranije proturječne odluke ICJ-a koji se 1996. najprije proglasio nadležnim za tužbu BiH protiv Beograda za genocid, a potom 2004. nenadležnim za tužbu Beograda protiv zemalja članica NATO-a zbog bombardiranja 1999.

Hrvatska je 1999. ICJ-u podnijela tužbu protiv tadašnje SR Jugoslavije tražeći da taj Sud utvrdi odgovornost Beograda za genocid na području Hrvatske, kao i da obveže Beograd da kazneno goni sve odgovorne osobe, utvrdi sudbinu svih nestalih kojih je još 1.419, vrati otetu hrvatsku kulturnu baštinu i obešteti Hrvatskoj gubitke.

Prema hrvatskoj tužbi tijekom četiri ratne godine počinjeno je djelo genocida etničkim čišćenjem hrvatskih stanovnika, odnosno raseljavanjem, ubijanjem 10.572 osobe, zlostavljanjem, bespravnim zatočenjima više od sedam tisuća osoba po logorima i uništavanjem njihove imovine.