Ali Nikola Rundek se često smije, imama posao, i to izuzetno važan posao. Samo desetak ljudi u Hrvatskoj radi što i on. Priprema knjige za tiskanje na jezik slijepih, brajicu. Međutim do posla on se svaki dan vozi i više od dva sata, a ekipa Provjerenog provela je jedan radni dan sa njim.
Pročitajte i ovo
Pola šest je ujutro, Nikola je popio svoju prvu kavu i spreman je za polazak na posao. On je mladić kao i svaki drugi, ipak, dnevna rutina znatno mu se razlikuje od njegovih vršnjaka. 'Ja se njemu divim na tu njegovu bolest koji ima, on je jako uporan, i drži se on je pun života', kaže Nikolin otac. Ostavljajući prve tragove u friškom snijegu, Nikola i njegov otac kroče si put do automobila, potom kratko čišćenje, a onda polazak. Iz njihovog malog sela Ivančići, prema gradu Jastrebarskom treba im pola sata. 'Moj život izgleda ovako otprilike, ustajem u 5, pola 6, putujem da bi došao na posao u 8, pa sam tamo do oko 4, onda sam doma opet oko 6, 7 ovisno o uvjetima i tako pet dana u tjednu', priča Nikola.
'Da mi je samo zaviriti u njegov svijet'
U Jastrebarskom Nikola nastavlja sam, a čeka ga sljedeće prijevozno sredstvo je autobus do Zagreba. To je njegova svakodnevna ruta pa ga svi dobro poznaju. 'Mogu vam reći da mi je to malo fantastično, ne malo nego puno, gledam kad se ja moram rano ujutro dignut, pa ti se onda ne da i to na taj posao, htio bi samo da se vidi taj svijet kakav je taj njegov, kako on to doživljava, to me fascinira, to bi baš htio znati', kaže vozač autobusa. Čak ni nakon 45 minuta vožnje autobusom, ni tu nije kraj puta, agonija putovanja se nastavlja, sada treba prijeći cijeli Zagreb tramvajem. Nikoli to ne smeta, nitko ga ne primjećuje, a on mirno sjedi, broji stanice i osluškuje.
'Često se zna dogoditi u ovoj divnoj buci tramvaja da se čuju razgovori o kolegama poslu obitelji, tko je s kim spavao, ili nije i onda se tu očituje sva frustracija svijeta. Oni su nezadovoljni svojim poslom oni nezadovoljni kolegama, nezadovoljni su s muževima, ili ženama i već tako rano ono 6, 7 već su tako namrgođeni da će im cijeli dan u startu biti nikakav', priča vedri Nikola. 'Slijep sam od rođenja, sluh mi se mjeri 60 do 70 posto, prebolio sam tumor testisa, možda ću još što god, ali bez obzira na sve to osjećam se sretnim', kaže on. Nikola se rodio kao nedonošče i liječnici su odmah ustanovili trajno oštećenje vida. Uplašeni roditelji vodili su Nikolu na nekoliko operacija, na dvije u Rim i jednu u Zagreb, ali nada u oporavak brzo je jenjavala.
Ne želi kukati, posao ga veseli
Nikola je morao naučiti živjeti s tim, ali samo nekoliko godina poslije, novi šok, u vrtiću primijetili su da ne čuje, nije reagirao kad su ga tete zvale, a u Zagrebačkoj klinici za govor Suvag to su potvrdili. 'U osnovnoj su svi išli na zbor i na klavir, mene nije nitko pozvao, onda sam se ja rasplakao i pitao odgajateljicu zašto zaboga ja ne mogu ako svi idu, a onda su mi nekako objasnili da kao zbog sluha ja ne bi mogao svirati', kaže Nikola. Sljepoća i slab sluh koji se svake godine pogoršava nisu ga prikovali unutar četiri zida vlastitog doma, završio je osnovnu i srednju školu u centru Vinko Bek za slijepe i slabovidne. Međutim njegovim bolestima nije bio kraj, prošle je godine teško obolio od tumora testisa.
'Ja sam za vrijeme operacije, kemoterapije samo razmišljao hoću li biti seksualno sposoban, znate što ipak bi me šokiralo u tako ranoj dobi ostati bez toga', veli Nikola. 'Sretna sam što se bori tako, ja se više bojim nego on za sebe, uvijek smo mi šokirani više nego on, jer se mi više bojimo za njega kako bude nego on sam za sebe', priča nam njegova majka. Tijekom svojih 25 godina života, Nikola se navikao na redovite posjete bolnicama. On ne troši vrijeme na kukanje, nakon terapija vraća se na posao što je prije moguće. Na svoj život ne gleda kao na veliku tragediju, jer kako i sam voli reći što ga ne ubije to ga ojača. 'Meni je to teško u smislu, eto tjelesne boli, ali nekako osjećam da to jača duh, jer imaš vremena u takvim trenutcima biti sam sa sobom pa se osjećaš da ne kažem mudriji nakon toga', smatra Nikola.
Majstor za izradu udžbenika za slijepu djecu
Dva sata nakon što je krenuo Nikola je stigao na posao. Tri godine mu je trebalo da ga nađe, jer su stotine pokušaja završavale odbijanjem, kako kaže, čim ga je poslodavac vidio. Srećom naišao je na razumijevanje kod bivše profesorice čiji mu je poziv da radi u njezinom odjelu dao novi smisao života. 'Rekao je da je dugo vremena mislio da sanja, da se budio svako jutro i da je mislio da je sanjao da ima posao, a onda je shvatio da ga stvarno ima', kaže Jasmina Bele, bivša Nikolina profesorica. Da pojednostavimo, bez Nikolinog rada slijepa djeca diljem Hrvatske ne bi imala iz čega čitani ni učiti. On priprema tiskanje knjiga i udžbenika na Braillevom pismu.
'Mi svi nastojimo napraviti što bezgriješniji udžbenik ili koji drugi tekst jer slijepa osoba može teže provjeriti točnost nečeg, nego netko tko vidi', objašnjava Nikola. 'Majstora Nikolinog kalibra, da tako kažem, ima jako malo', ističe Bele. Taj rijedak i težak posao radi samo desetak ljudi u Hrvatskoj i zahtijeva savršeno poznavanje brajice, rad u specifičnom programu na računalima i naravno odlično poznavanje gramatike hrvatskog jezika. Bogu hvala na Nikoli, kaže Jasmina. Zbog toga su se svi ujedinili da mu pomognu pronaći smještaj u Zagrebu, kako se bori s nizom bolesti i sve mu je teže putovati. I tu je Nikola naišao na još jedan zid, ponovno nerazumijevanje ljudi. Grad Zagreb mu je odbio pomoći, službenim dopisom objašnjeno mu je da mora imati prebivalište u Zagrebu najmanje 10 godina kako bi mu oni pomogli.
Još da samo može dobiti stan u Zagrebu...
'Nikola je proveo u zagrebu 8 godina za vrijeme osnovnog školovanja i 4 godine za vrijeme srednjeg školovanja', kaže Bele. Ironično, posljednje tri godine radi u Zagrebu, sveukupno 15 godina. Koliko je hrvatsko društvo uistinu tolerantno prema slijepim osobama, a koliko je to lažni osjećaj sažaljenja? Kaže Nikola, jedno je kad vam netko pomogne da prijeđete cestu, a drugo kad vas treba zaposliti ili dodijeliti socijalni stan. 'Imaš lažni privid da te ljudi razumiju, da te prihvaćaju ili će te prihvatiti', dodaje on. Prihvatili ga ili ne, Nikola, kažu njegovi roditelji, je osoba koja neće mirovati, a roditelji kao roditelji, priželjkuju svojoj djeci isto.
'Ozdravljenje, da si danas sutra nađe stan, curu da si nađe , da se oženi i da se može samostalno može brinuti o sebi da nebu ovisan o nam roditeljima i da može sam svoj život živjeti', kaže tata Rundek. Šesnaest sati otkucava i Nikolin radni dan bliži se kraju i sljedeća će dva sata putovati doma. Samo na put svaki dan potrati oko pet sati. To je naporno za zdravu osobu, a pogotovo za Nikolu. Dok god se bude mogao samostalno kretati bit će nam primjer svima.
