Slavimo blagdan Svih svetih: "1. studenoga nije tužan dan, dan za crninu"

Svi sveti slave se 1. studenoga, a taj dan je i državni blagdan u Republici Hrvatskoj.

Pročitajte i ovo Prekrasno uređen FOTO Pravo otkriće! Stan od 44 kvadrata na prodaju za manje od 100.000 eura UOČI BLAGDANA SVIH SVETIH FOTOGALERIJA Mirogoj obasjala svjetlost svijeća za one koji više nisu s nama

Zborna molitva Euharistije na svetkovinu Svih svetih ukratko opisuje što se slavi toga dana: "Svemogući vječni Bože, danas zajedno slavimo zasluge svih svetih. Molimo te: što je više zagovornika, udijeli nam i veće obilje svoga milosrđa".

Ulazna pjesma, pak, poziva na radost: "Radujmo se svi u Gospodinu! Svetkujmo blagdan u čast svih svetih: njihovu se blagdanu raduju anđeli i zajedno s njima slave Sina Božjega".

Liturgija Katoličke crkve pokazuje kako 1. studenoga nije tužan dan, dan za crninu, jer je sve usmjereno slavlju živih koji su dio nebeske Crkve i kojima se raduju anđeli.

U taj se dan smještaju svi pokojnici svetačkoga života za koje se nisu vodili postupci kanonizacije, a u zemaljskom su životu ostavili svetački trag i uzor za nasljedovanje.

Prema kršćanskom vjerovanju, smrću su prešli u vječni život, što ne znači prestanak postojanja, već trajanje na drukčiji način, trajanje duše koja Boga gleda, dok tijelo čeka uskrsnuće u Posljednji dan.

Ovim blagdanom, po katoličkom vjerovanju, slavi se zapravo naše žive kao članove nebeske Crkve, koja je putujućoj Crkvi suputnica i dio je jedne cjeline.

Još u Isusovo doba u židovstvu je bilo poznato štovanje grobova svetih, a tada su bila važna dva groba: proroka Izaije kraj ribnjaka Siloe i Zaharijin u dolini Cedrona.

Rimsko područje, na koje se raširilo kršćanstvo, također je poznavalo obiteljsko štovanje pokojnika, koje se razvilo uz njihove grobove praćeno pogrebnim gozbama i prinosom žrtve bogovima podzemlja.

Kršćani su tim običajima dali novi smisao, u svjetlu Kristova uskrsnuća. Tako je ukapanje u zemlju, za razliku od spaljivanja, bliže onome što je Krist prošao, a ujedno je i slika čekanja uskrsnuća.

S kršćanstvom se dan smrti počinje nazivati i danom rođenja za nebo, što su osobito primjenjivali na datume smrti svojih mučenika. Njihovo se štovanje razvilo već u II. stoljeću.

Nakon Konstantinova mira grobovi će se mučenika označiti i ukrasiti, na njima će se sagraditi i bazilike (martyria), no oblici štovanja će u svojoj biti trajno ostati isti - sastanak zajednice i slavljenje euharistije.

Kršćani su najprije posebno slavili mučenike, a s vremenom su kao posebna svjedočanstva vjere isticani asketi, Bogu posvećene djevice i biskupi.

O pojmu svetaca i kanonizaciji, kako je danas razumijemo, može se govoriti tek od X. stoljeća. Prva službena kanonizacija dogodila se 993. godine, za vrijeme pape Ivana XV., a prvi kanonizirani svetac bio je sv. Ulrik.

Prema Drugom vatikanskom saboru, štovanje svetih proizlazi iz trajne povezanosti zemaljske i nebeske Crkve - pripadnici jedne i druge, iako na različit stupanj i način, sudjeluju u istoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu, te pjevaju istu pjesmu slave svome Bogu.

Sjedinjenje putnika s braćom koji su usnuli u Kristovu miru nipošto se ne prekida, dapače, po neprekinutoj vjeri Crkve jača se priopćivanjem duhovnih dobara.

Mnogi, osobito u seoskim sredinama, 1. studenoga odijevaju crninu kao znak tuge za pokojnicima. Taj je običaj primjeren 2. studenom, no Svi sveti i slavlje toga dana po svojoj naravi traže, kako vjeruju u Crkvi, boje života, a ne boje smrti.

Crkva potiče vjernike na jačanje svijesti o povezanosti živih na zemlji i pokojnika, za koje vjeruje da im duše žive u gledanju Boga. Tek gledana kao zemaljska i nebeska, Crkva je cjelovita.

Sam naziv dana – spomen vjernih mrtvih – pokazuje, kako to sažeto govori liturgija svojom zbornom molitvom: "Gospodine, usliši nam molitve: vjerujemo da si svoga Sina uskrisio od mrtvih, učvrsti nam nadu da ćeš uskrisiti i našu pokojnu braću i sestre."

Toga dana Crkva potiče i na molitvu za duše u čistilištu. To su duše koje su umrle "u prijateljstvu s Bogom", ali nisu potpuno čiste. Pritom se mora voditi računa da se govori o slikovitom govoru, jer se ne radi o prostoru, već o novom stanju, novom načinu postojanja. (Hina)