'Renesansa iz Dubrovnika nije dio srpske baštine'

Priopćio je to Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, zamoljen za komentar izjave glavnog i odgovornog urednika Antologijske edicije 'Deset vekova srpske književnosti' Mire Vuksanovića, koji je pokušao objasniti zašto je u toj ediciji prisvojena starija hrvatska književna baština.

Akademik Miro Vuksanović oglasio se jučer priopćenjem u kojem nastoji osporiti prigovore hrvatskog i crnogorskog ministarstava kulture da Matica srpska u svojoj antologiji hrvatsku i crnogorsku književnu baštinu prisvaja i prikazuje kao svoju.

U priopćenju koje u ime IHJJ-a danas dostavila ravnateljica Dunja Brozović-Rončević ističe da, iako se, u svojem priopćenju glavni urednik edicije poziva na znanstveno utemeljene argumente, oni su u tome dopisu, kao i u mnogim programskim dokumentima Srpske akademije nauka temelje na sasvim pogrješnu polazištu da svu književnost izvorno nastalu na narodnom štokavskom, a ne na čakavskom i kajkavskom narječju smatraju dijelom zajedničke baštine.

'Po tomu bi genetskolingvističkom ključu, dakle prema štokavskoj dijalekatskoj stilizaciji književnoga idioma, moguće bilo također iz današnje perspektive ukupnu dopreporodnu književnu baštinu na štokavštini nastalu unutar hrvatske etničke zajednice smatrati ne samo zajedničkom hrvatskom i srpskom nego i bosanskohercegovačkom i crnogorskom književnom baštinom, i to samo zato što štokavsko narječje pripada današnjim četirima nacijama koje na štokavštini utemeljuju svoje nacionalne standardne jezike', navodi IHJJ. Dodaje da to što je štokavsko narječje osnova i današnjega srpskoga standardnoga jezika nikako ne daje nikomu za pravo da sve što je u prošlosti pisano štokavskim književnim jezikom proglasi dijelom srpske književne baštine, osobito kad se zna da književna djela Srbi u 16. i 17. stoljeću nisu pisali književnom štokavštinom, odnosno na jeziku koji se temelji na pučkim istočnohercegovačkim govorima, već gotovo isključivo slavenoserpskim.

IHJJ napominje da takva kulturna politika (zapravo politikantstvo) pušta korijenje još u 19. stoljeću, otkada se počelo nazivati i smatrati srpskim kulturnim naslijeđem sve ono što je bilo napisano ćirilicom i štokavštinom. Nevjerojatno je da se i danas, otvoreno ili prikriveno, nastavlja takva prisvajačka politika. Osim toga, potpuno je iskrivljena percepcija da je današnjim štokavskim standardnim jezicima ("novoimenovani jezici" kako ih u svojem 'saopštenju' naziva akademik Vuksanović) matica 'srpskohrvatski jezik', navodi se i dodaje da ta tvrdnja počiva na uvjerenju da je hrvatski nastao raspadom srpskohrvatskog, stajalištu koje je i danas često u mnogih, osobito zapadnoeuropskih slavista. Takvo bi se viđenje, kako se dodaje, možda moglo djelomice opravdati za razvoj bošnjačkoga i crnogorskog standardnog jezika, ali ne i za hrvatski.

'Srpskohrvatski (ili hrvatskosrpski) jezik povijesni je, danas uvelike 'korumpirani' naziv za dva standardna jezika koji su se jedan pored drugoga u Jugoslavijama predstavljali pod zajedničkom etiketom (srpskohrvatski) kao varijante jednoga standardnoga jezika. Riječ je zapravo o dvama jezicima različite višestoljetne povijesti, a oba su mnogo starija od vremena kad je skovana etiket srpskohrvatski/hrvatskosrpski", stoji u reagiranju IHJJ-a.

Pročitajte i ovo Vlada proučava prijedlog UNESCO predlaže da se Veneciju stavi na popis ugrožene baštine Bolja Hrvatska Književnost joj je u krvi! Ima 17 godina, a već surađuje s nakladničkim kućama: "Kad narastem, želim biti kao Matoš"

>> 'Nastavlja se srbijanska agresija na Hrvatsku'

Napominje se da pripadnost djela dubrovačkih pisaca hrvatskoj, a ne srpskoj nacionalnoj kulturi, pa i onih djela koja su stvarana prije stvaranja današnjih nacija (kad su se regionalne i povijesne etikete kao dalmatinski, ilirski i slovinski upotrebljavali uglavnom kao sinonimi za ono što pokriva danas pridjev hrvatski), dokazuje potpunom uklopljenošću Držića i Gundulića u naravni razvoj hrvatske književne kulture i komunikacije onoga doba na istočnoj jadranskoj obali.

Držiću i Gunduliću unutar kontinuiteta koji bi se nazvao 'deset vekova srpske književnosti' može se pridati samo potpuno iskrivljeno i nimalo naravno mjesto jer se Držić i Gundulić ni po uporabi književne štokavštine ni po temama koje otvaraju ni po žanrovima koje aktiviraju ne uklapaju ni u jedan tok srpske književne kulture 16. i 17. stoljeća, ako se prostorom srpske kulture ne proglasi čitav Dubrovnik, Boka i Dalmacija, navodi IHJJ. (Hina)