Teško je i zamisliti situaciju u kojoj vam na vrata dolaze ljudi iz sustava kako bi vam odveli djecu. No, upravo to se dogodilo dvije obitelji iz Zadra. No, dok su se na njihovom pragu okupljali susjedi i aktivisti kako bi im pružili podršku, socijalne radnice dobivaju prijetnje smrću, a iz centra poručuju, 'siromaštvo nije razlog zbog kojeg se djeca oduzimaju iz obiteljskog doma'.
'Moju djecu nitko neće odnijeti. Ja ih ne dam. Oni su mene nazvali nasilnikom. U mojih 38 godina nitko mi to nije rekao, samo oni', kaže otac kojem prijeti oduzimanje djece.
'Djeca žive u toplom, imaju sve osnovne stvari, ja ne znam što oni hoće od nas', tvrdi majka Tomislava.
Obiteljska drama u Maslenici
Sa strahom i suzama protekli su tjedan u Maslenici kod Zadra ovi roditelji očekivali dolazak socijalnih radnika. Obiteljska drama na noge je podignula i susjede i cijelu zemlju. Susjedi tvrde kako nije rješenje uzeti djecu, kako nikada ništa osim siromaštva nisu primjetili. No jesu li siromaštvo i skromni uvjeti, u kojima ta obitelj bez sumnje živi, jedini razlog za oduzimanje djece?
'Osjećam se grozno, grozno. To je nešto neopisivno. Ne spava se kako se može spavati. Budiš se u strahu, liježeš u strahu', objašnjava Tomislava Božić, majka kojoj je stiglo rješenje suda o gubitku skrbništva nad djecom.
Od kada su prije dvadesetak dana dobili rješenje suda da su izgubili skrb nad svoje troje djece, Tomislava kaže da joj tako izgleda svaki dan. U iščekivanju i grču, kako njima, tako i djeci. 'Kada netko dolazi, i naš poznat, kad čuju auto, stisnu se uz mene i kažu, mama jesu to oni što će nas odvesti. Teško je objasniti djeci da neće njih nitko odvesti. Djeca se boje, ne spavaju kako treba', objašnjava Tomislava koja na pitanje 'kako im onda objasnite?' odgovara 'Objasnim da oni neće nigdje ići od mame i tate, a ako budu negdje išli da će ići i mama i tata s njima, da neće njih nitko dirati'.
Svoju djecu ne daju i to se nikada neće promijeniti kaže, ma kakve preporuke donosio centar za socijalnu skrb. Pod njihovim su nadzorom već pet godina, otkako je Tomislava napustila prvi razred srednje škole i sa šesnaest godina rodila svoje prvo dijete.
'Ali kada je nakon toga sud odredio da sam ja sposobna, nisam vidjela uloge, zašto su poslije dolazili. Zbog čega? Jer ja sam to dijete htjela, rodila sam ga i ne vidim svrhe zbog čega su ponovo dolazili', kaže Tomislava.
U međuvremenu došlo je još dvoje djece. Najmlađi dječak rođen je tri mjeseca prerano s teškim oštećenjima. U specijalnoj bolnici u Gornjoj Bistri smješten je već dva tjedna. Dopis koji je patronažna sestra poslala Centru za socijalnu skrb ne govori u prilog majci Tomislavi. Stoji kako je dijete uvijek bilo u mokrim pelenama, te da s njim roditelji nisu vježbali niti ga vodili fizijatru.
Na pitanje 'šta oni imaju od toga da vam uzmu djecu', Tomislava kaže 'osveta! osveta! sama osveta. Samo zato što smo ih otjerali s kućnog praga i tu nam je rekla koštat će vas ova vika'.
Procjena centra jest kako su djeca psihofizički i razvojno ugrožena pa im ostanak u obitelji predstavlja prijetnju i opasnost za život, zdravlje i razvoj. 'Smetalo im je što živimo u 20 kvadrata, što spavamo svi u jednom krevetu, niti su nam ponudili socijalni stan da bi nam na neki način pomogli barem', mišljenja je Tomislava.
Socijalnu su radnicu priznaju otjerali, ali nije bilo fizičkog obračuna, samo vike. U obitelji tvrde nema ni alkoholizma ni nasilja.
Tomislava kaže kako je 'danas imati djecu veliko bogatstvo i boriti se za njih', a na pitanje je li dobra majka odgovara 'Jesam, jer dajem sve što je u mojoj moći, krvi bi dala za svoju djecu'.
Ravnateljica centra za socijalnu skrb dala je samo jednu izjavu, da siromaštvo nije kriterij za oduzimanje djece. I to je jedina njezina izjava, jer socijalne radnike zakon, kao i službena tajna, priječe da u javnost iznose informacije o bilo kojem slučaju.
'Trenutno se događa da naša ravnateljica i socijalni radnici primaju prijetnje smrću. Policija nudi zaštitu, dakle jedna vrlo teška situacija, a to je loše pogotovo zbog toga što ti isti radnici centra i danas spašavaju nečije živote, i danas nekome priznavaju prava da bi ih doslovce održali na životu', objašnjava Ana Butković, načelnica sektora za podršku ustanovama socijalne skrbi.
Slučajeva poput njihovog sve je više, govori Tomislava. A takav je dojam i u javnosti. No brojke govore suprotno. 2014. godine sud je roditeljima oduzeo pravo na život s djetetom u 348 slučajeva. Godinu ranije to je učinio u 759 slučajeva, a prije toga u njih 684.
'Kriterij je kod nas i siromaštvo i nasilje u obitelji, moja skitnja prije braka, oni su to spojili sve u jednu priču da bi došlo do uzimanja djece, ali to nije razlog', smatra Tomislava.
Niti je istina kaže Tomislava. Baš kao što u Ministarstvu tvrde da samo siromaštvo nikada, ali baš nikada nije kriterij da se djeca oduzimaju roditeljima.
'Ispada da su socijalni radnici osobe koje eto tamo malo provire, tamo se nešto događa, idemo mi oduzimati djecu. To su vrlo osjetljive stvari. Nije lagano oduzeti dijete, nije lagano predložiti takvu mjeru, i ja bih rekla da se centri vrlo dobro vode načelom razmjernosti, da koriste ovu mjeru i određuju je samo onda kada su se sve druge mjere pokazale nefunkcionalne', objašnjava Ana Butković.
Jednoj se mami to dogodilo već pet puta, a prijeti joj još tri. 'Samo želim puno skrbništvo nad svojom djecom. Ja svoju djecu ne tučem, ne maltretiram, skuham im, perem ih, idemo u šetnje', kaže Rozmeri. Na pitanje 'a zašto mislite da vam onda centar želi oduzeti djecu?' odgovara 'ne znam, najvjerojatnije se nadovezuju po pitanju prvih petero djece'.
Prvih petero koje spominje s njom ne živi već više od deset godina. Smješteni su u udomiteljske obitelji. Ona smatra da su joj oduzeti bez razloga. I sama je odrastala u udomiteljskoj obitelji, a tek što je postala punoljetna već je postala majka. Obiteljski život bio je daleko od idealnoga. 'Muž me znao i ošamariti i šakama udarati, nogama', priča Rozmeri. Sve su to djeca vidjela.
U dvadeset godina braka, kaže bilo je svega. I grubih riječi i još grubljih udaraca. Sve je prestalo tek prije dvije godine kada ju je bivši suprug napustio radi druge žene. 'Dijelom sam kriva i ja što nisam, mogla sam to spriječiti, da sam otišla od njega, ali opet ne možete zbog djece', smatra Rozmeri.
Ili baš zbog njih morate. Troje najmlađih rođeno je nakon što je starijih petero već bilo oduzeto roditeljima. O njihovoj će sudbini, a na prijedlog centra, za tri mjeseca odlučivati sud. U tome Rozmeri ne vidi ništa dobro. 'Ja vidim samo da oni gledaju svoj interes. Njihov je interes da oduzimaju djecu i da jednostavno daju drugim ljudima. To je legalna prodaja djece, ništa drugo, jer vidite uvjete kod mene. Djeca imaju uvjete, umjesto da se ti novci daju udomiteljima, zašto se ne daju meni? Pa bih i ja možda poboljšala još bolje uvjete djeci', smatra Rozmeri.
Sa završenom samo osnovnom školom i bez posla, žive od socijalne pomoći. Sa strepnjom živi posljednjih godinu dana. 'Teško mi je zbog svega, sama se borim s njih troje protiv svih. I protiv njihovog oca koji ih uporno hoće stavit' u dom', kaže Rozmeri.
I protiv centra za socijalnu skrb koji joj, tvrdi Rozmeri. stalno visi nad glavom. Ona i njezino troje najmlađe djece pod njihovim su nadzorom kako bi se utvrdilo u kakvim uvjetima žive i dobivaju li djeca akdekvatnu skrb i odgoj. Dva puta na tjedan u posjet im dolazi socijalna radnica. 'Dođe, sjedne, pričamo, djeca se igraju, dobro, nekad se mala zna se popeti na viseću, ova srednja curica boja, mala sjedi meni u krilu, malo se igraju, trče, mislim kao i sva djeca', priča Rozmeri.
Što u svoje papire kada dođe zapisuje radnica, Rozmeri ne zna. 'Jedino što tražim je da me puste na miru da živimo normalan život, kao drugi normalni ljudi, da ne moram svaki dan čekati kad će netko od njih meni doći na vrata.'
Za sebe vjeruje da je dobra majka. I da čini kaže sve što je u njezinoj moći. 'Pa možda jesam pogriješila, ne znam, zaista ne znam.'
Je li u slučaju Tomislave i njezine djece zadarski centar napravio ikakve propuste, utvrdit će upravni nadzor. U svijetu u kojem nam je sasvim normalno i prihvatljivo da automobil ne možete voziti bez položenog ispita i vozačke dozvole, roditeljsku dozvolu nitko vas ne traži. No za tu ulogu, nažalost, nismo svi jednako sposobni. I baš zato, u određenim slučajevima nadzor treba postojati. Ne zbog roditelja ili da bi se netko u sustavu mogao nazvati socijalnim radnikom, nego zbog djece. Samo i uvijek zbog njih.
