Noge možda jesu slabe i snage nema kao prije, ali uz pravog pomagača sve je puno lakše. Dok je Ivan u školi, a Stela na poslu, Tomo i Emanuel imaju važan zadatak.
"Sastavljamo blagovaonski stol. Malo nam je neobično, sad taj sav namještaj i to", kaže Tomislav Madunić priznajući da dosad nisu imali ništa novo.
I to je bilo dobro jer bilo je njihovo, zarađeno vlastitim trudom i rukama. Ali kada s 35 godina prvi put u životu imaš nešto svoje, a novo, sreća se miješa i s tugom i s nevjericom. "Malo bude neugodno, nismo navikli ni na čiju pomoć, ali sad je stvarno dobro došlo", kaže Tomo.
Pomoć od potpunih neznanaca
Došlo je u pravo vrijeme, pred Božić. I došlo je iz srca. Od potpunog neznanca, nekoga tko je gledajući njihovu priču na TV-u odlučio pomoći. "Čovjek nas je baš iznenadio, Mijo iz Slavonskog Broda… Kad nam je dovezao taj namještaj, nismo znali što da mu kažemo. Stvarno, od srca mu puno hvala. Njemu i njegovoj obitelji", kaže Tomo.
A novo je stiglo sve, baš sve. Kreveti, pisaći stolovi i stolci za dječake, kompletna soba za Stelu i Tomu, namještaj za dnevnu sobu. Kako su se svi skupa osjećali u nedjelju kada su radnici ovo dostavili, Tomo ne zna ni opisati. "Nismo znali da ćemo dobiti tioliko stvari, namještaja i toga."
Kako se kuća punila stvarima, srca su se, kaže Tomo, punila toplinom. I ne samo njihova. Na tuđu dobrotu i spremnost da se pomogne u nevolji teško je ostati imun. "Mama je sretna što su nam ljudi pomogli. Nije nikakva sramota, kaže mama, I lijepo je ljudima pomoći", priča Tomo i priznaje da je bilo i suza. "Da, dosta, mama se rasplakala. Teško joj je gledati našu situaciju, a ni njoj nije baš bajno", kaže Tomo.
Život se okrenuo naglavačke
Nikada im zapravo nije bilo bajno. Bilo je teško, ali snalazili su se, priznao nam je Tomo prije samo tjedan dana. Radio je i nekoliko poslova, sve kako bi prehranio svoju obitelj. Na vrijeme plaćao svaku ratu kredita koji su podignuli kako bi kupili staru kuću, bili samostalni, svoji.
A onda se jedne rujanske večeri njihov život okrenuo naglavačke. Od teškog postao još teži. "U devetom mjesecu bilo mi se oko potpuno zatvorilo i nisam otišao odmah na vrijeme. Došao sam u kuću i htio večerati, ali odvezli su me u bolnicu i tako sam i ostao", ispričao je Tomislav.
Njegovoj se supruzi Steli tog trenutka srušio cijeli svijet, priča kroz suze. "Mislila sam da ga neće nikada vratiti. Kad sam zvala i kad su mi rekli da su ga spojili na aparate, da je pao u nesvijest…", kaže Stela.
Moždani udar u trideset i petoj nešto je na što ne računaš, o čemu u životu ne razmišljaš jer to se događa drugima. No dogodilo se upravo njima, njihovu obitelj dovelo do ruba. Dva i pol mjeseca Tomislav je bio u bolnici. Raditi više ne može, nema snage, kaže.
Stariji Ivan u svemu pomaže jer, kako kaže, isti je svoj ćaća. Onaj koji od brige kako će u životu dalje noćima ne spava. Jer došli su do zida.
"Gazda je rekao: Odmah kreći"
Stela kaže da ni sama ne zna što bi da nije došla ova pomoć. Priznaje da bi bili gladni i bez ičega. Posljednjih nekoliko dana njihova je adresa vjerojatno najposjećenija u Čepinu. Mjesto na kojem dobri ljudi svakim svojim posjetom i paketom donose bolju budućnost za Tominu obitelj.
Laminat je stigao, dovoljno ga je da se pokrije dnevna soba. Pločice za hodnik trebale bi uskoro stići jer gazdu je, kaže, ova priča jako dirnula.
"Rekao je: 'Odmah kreći tamo, ljudima treba pomoć.' Ja sam odmah, bez prigovora, nakon radnog vremena krenuo ovamo i došao do Tomislava da se pomogne ljudima. Jer ovo treba svatko napraviti", priča Jurica Višović.
Prvi susret s Madunićima i ulazak u njihovu kuću, kaže Jurica, nikada neće zaboraviti. Da tako žive ljudi praktički u njegovu susjedstvu nije ni sanjao.
Neka se djeca igraju loptama
"Vidio sam na televizijama, ali ovo nisam vidio. I jako me zaboljelo kad sam vidio djecu kako cijepaju drva. Neka se djeca igraju s loptama, s playstationima. A mali Ivan… dijete cijepa drva. Jako me to ganulo", kaže Višović.
I nije bio jedini, priča nam Tomo dok se grije uz novu peć koja je stigla odmah nakon priloga. No neće samo zbog nje u kući od sada biti toplije. Dvorište je puno drva, a stiže ih još. Upravo ga je zvao jedan čovjek iz Zadra da pita treba li drva. I platio 3000 kuna za 10 metara drva.
Tome se Ivan najviše veseli. Čim je došao iz škole, odjurio je u dvorište. Sva ova drva valja prevesti do šupe. Puno posla, ali Ivan ne da ni čuti da je teško.
Od toliko pomoći i dobrih ljudi svi su u šoku, posebice Tomo. Isti onaj Zadranin koji im je kupio deset metara drva ponudio je, kaže Tomo, i više, da ga nazovu ako im bude trebalo bilo što. "Imate moj broj, za platiti ratu kredita, bilo što, samo me nazovite i ja ću sve riješiti", ispričao je Tomo, koji se sad osjeća sretno.
Posao kao dobitak na lotu
Sreća i ponos, nevjerica i nelagoda zbog situacije u kojoj su se našli, a mislili su da nikada neće. Sve to stane u Tominu šutnju. Zahvalnost prije svega. Jedna ih je stvar ipak posebno razveselila.
"Kad sam saznala da ću dobiti posao, nisam znala gdje sam. Osjećala sam se izgubljeno, velika je to sreća", kaže Stela. Dobiti posao u današnje vrijeme ravno je lutriji. No Stela je u osječkom domu za starije i nemoćne tek na određeno, kao zamjena za spremačice i osoblje koje je na bolovanju.
Sigurno će je, kaže, trebati nekoliko mjeseci, a dalje kako bude. Sretna je. "Primili su me od srca. Već sam se sprijateljila s nekoliko ljudi. Radim sve isto što i oni, čistim, brišem…", kaže Stela. A dok je ona na poslu, Tomo se kod kuće ne odvaja od telefona. Dnevno prima 40 do 50 poziva, a prije nekoliko dana bilo ih je i više od 80. Zovu kaže iz cijele Hrvatske, iz Njemačke, Australije. Svi su gledali i žele pomoći.
"Toliko smo sretni... ne znam na koji način zahvaliti ljudima", priča Tomo, ali ga prekida telefon. Opet se netko raspituje za točnu adresu. Kaže da stiže za pet minuta.
Firma to ne osjeti
Bit će i nova kuhinja u kojoj će, šali se, on biti glavni dok god Stela bude radila. Kasnije poslijepodne trebao bi stići knauf i drugi materijal kojim će se urediti dnevna i jedna spavaća soba. Riješen je i parket. Zamijenit će se i veliki prozori u hodniku, to im je, kaže Željko, dužnost i u tvrtki nisu ni trena dvojili.
Stolar Željko Koledar kaže da je dobro pomoći drugima. "Nikad ne znaš kad će tebi trebati pomoć, a mi smo stvarno u mogućnosti napraviti desetak prozora i da to firma, ajmo reći, ne osjeti", kaže Koledar.
Nisam ni znao da si u go*nima
I dok je majstor Željko uzimao mjere, u dvorište je stigao on. Susjed. I odmah ispred kuće daje mu novac. "E, nisam ni znao da si u go*nima, ali evo, ajde. Svaki mjesec ću ti pomalo gurati, malo za dječicu, da papaju."
Toliko jednostavno i toliko divno. Pomoći jedan drugome, biti tu kad je teško, uskočiti. Voditi računa, ne okretati glavu. Biti čovjek. Ono što najbolje znate svi vi koji ste uplatili, poslali paket, pomogli.
Pročitajte i ovo
"Možda zato baš što je svima manje-više teško, znaš kako je to kad je tebi teško i kada ti netko pomogne. Onda kad ti imaš mogućnost, kad si ti u nekoj malo boljoj situaciji nego drugi, da se, eto, nekako vrati", kaže Koledar.
A vratit će se i to višestruko. Gledajući što ste sve napravili za njih, potpune strance, ljude koje je život ošinuo na najjače. Djecu čija se sreća mjeri ne u igračkama, nego metrima drva za ogrjev. Vratit će se višestruko. Jer večeras možete usnuti kao sretni ljudi, svjesni da ste promijenili ne jedan nego četiri života. Njima će zbog vas ovo biti najljepši Božić. Neka bude i vama.
