NE OKREĆITE GLAVU Priča koja će srušiti sve predrasude

Okrećući glavu, nekome i jest bilo lakše, ali iduća priča mogla bi vam pomoći da shvatite od koga ste je okrenuli. 10 godišnja Lana i 11 godišnji Patrik, dvoje su djece koje ste već upoznali u našim pričama. Ovih su dana kupovali cvijeće na zagrebačkom Cvjetnom trgu. Ono što su učinili s njim, zasigurno će vas ganuti. To dvoje školaraca natjeralo je prolaznike da u njima ne vide bolest, već borce vrijedne divljenja.

Pročitajte i ovo Provjereno Prozor dnevnog boravka Zoranov je jedini prozor u svijet: Nakon devet godina netko ga se napokon sjetio Analiza Provjerenog Znate li kakvim se sve kemikalijama, teškim metalima i plastikama svaki dan trujemo? "Nadam se dobrim rezultatima, ali..."

Lanu Artić (10) upoznali smo prošlog tjedna u priči o medicinskim sestrama s odjela onkologije i hematologije zagrebačke Klaićeve bolnice. Kad naraste, kaže, želi biti jedna od njih iako zna da sestrama nije lako. Ono što prošli tjedan niste doznali, nešto je s čim se Lana nosi možda i teže nego s bolešću.

"Nek se oni stave na to mjesto"

Lana nam se povjerila da joj teško pada kad je ljudi u tramvaju ili autobusu drugačije gledaju, kad nosi maskicu. "Ne volim to", rekla je za magazin Provjereno Lana. Pogledi nekad zaista bole. No okretanje glave nerijetko zapeče još i jače. "Nekad budem tužna, nekad ih ignoriram i nekad malo budem ljuta i tako svakako", dodaje Ana.

S deset i pol godina malo tko je pita kakve crtiće voli, tko joj je najbolja prijateljica, ima li simpatiju. Iza maskice, štaka, ortoze malo tko vidi Lanu. Svi samo vide bolest.

"Najviše me pitaju bake i djedovi, a i nekad mala djeca. Pitaju me što ti je to na nozi, zašto ti trebaju štapovi i dosta tih sličnih pitanja. Ja im kažem da je to samo zato jer su niski nalazi, nisam zarazna ni ništa. Osjećam se malo nelagodno", kaže Lana.

Njezin vršnjak Patrik na poglede je, kaže, navikao ali nije uvijek bilo tako. "Drugačiji sam, onako, u faci. Samo zato kaj izgledam drugačije, ali to ustvari uopće nema veze s ničim... Ja ne znam zakaj nas tako gledaju... Nek se oni stave na to mjesto... To nekima povrijedi osjećaje, ne", priča on.

Pristojno dijete

"To mi je malo išlo na živce, ali znam da je ljudima to malo čudno tak da se suzdržim", dodaje i kaže da bi im naradije odbrusio "što gledate tako?". Ipak to ne učini jer on je ipak, kaže, pristojno dijete. No prije svega pravi šarmer. Osim što ima najdraže mjesto u gradu gdje pije kakao i dolazi redovito.

Patrik ili Paki kako ga zovu, pravi je don Juan. Njegovi vršnjaci kažu da ima curu u razredu i u parku, no to nije sve. Dok drugi nemaju niti jednu, on ih ima devet. "Negdje oko devet ili osam, ne znam", kaže Patrik. Njegov prijatelj Luka mu zavidi. "Blago tebi. ti si takav frajer! Tebe cure vole", kaže Luka.

Patrik kaže da s curama zna razgovarati pa im nije važno kako izgleda. I prije dvije godine dobro je znao što je u životu važno i želio je da to znaju baš svi. "Poručujem im da kad vide nekog drukčijeg od sebe da ga ne vrijeđaju i da ne misle da je lošiji od drugih", pojašnjava on.

Zbog Trecher-Collinsovog sindroma s kojim je rođen, Patriku su se kosti lica, oči i uši drugačije razvijale, a ima i problema sa sluhom zbog čega nosi aparatić. No on s tim nema problema što drugima često nije jasno. "Imam takvu facu, a ja ono ne želim se promijeniti. Malo im je čudno, oni bi se odma otišli na plastičnu operaciju ili kaj, da budu ljepotančići neki", kaže Patrik. Dodaje da je prije i on to htio ali ne više.

Hrabra misija

Prihvaćanje od strane okoline, ali i samih sebe. To je ono za čim se žude, i Patrik, i Lana. "Rekla bi im da sam ja ista ko i drugi i da tu nema razlike", kaže Lana. "Bitno je ono što je unutra. Pod tim ne mislim na ograne nego na osjećaje i to. Ali ljudi ne vide ono što je unutra, na prvu pa moraš im nešto lijepo reći da bi to vidjeli", pojašnjava Patrik.

Ideja je to koja je postala nit vodilja, misija za Patrika i Lanu. Učiniti nešto lijepo i natjerati ljude na vide njih, a ne samo štake, slušni aparatić, problem, bolest. Napisat će poruke i kupiti cvijeće, male znakove pažnje koje će dijeliti slučajnim prolaznicima. Kad su poruke bile napisane, ostalo je još samo kupiti cvijeće, ali ni tamo nisu prošli nezapaženo. U pozitivnom smislu.

No dok su se Lana i Patrik pripremali za najvažniji i najhrabriji dio svoje male misije, naše su kamere zabilježile baš ono što ih najviše boli. Poglede čuđenja, okretanje glave. "Pa većinom mi smetaju oni pogledi koji su baš onako čudni. oni sa sažaljenjem, to mi toliko ne smeta nego ono više čudni kada se okreću za tobom i onda još čuješ ono sa strane ili iza leđa, da još ono ti još odšetaš od njih, a oni još i dalje pričaju o tebi", kaže Lanina majka Ivana.

"Neću se tri dana oporaviti od ovog"

Pričat će i o hrabrosti dvoje petaša, dvoje posebne djece koja su krenula mijenjati svijet na bolje. Otvorena srca, s cvjetićem i porukom kao jedinim oružjem. Jedna prolaznica prvo je odbila cvijet pa ga je onda prihvatila. Zatekli smo je i na prvu nije znala kako reagirati ali je Patriku pružila šansu i pročitala ono što ovaj jedanaestogodišnji dječak želi poručiti svima. I više ništa nije bilo isto. Patrik je dobio zagrljaj od iste prolaznice.

Od dječaka s neobičnim licem koji je ometa u poslu do Patrika s porukom koja mijenja stavove i svijet, a bilo je dovoljno samo ne okrenuti glavu. "Neću se tri dana oporavit od ovoga", kaže ista prolaznica.

Kada je nakon uredne trudnoće s dvadeset i tri godine rodila Patrika, svoje prvo dijete i mama Jelena, priznaje, bila je u šoku. No to te brzo prođe. Prihvatiš, kaže, i boriš se, kako samo mama zna ali ima situacija koje grizu za srce, jednostavno bole. Njezin sin, njezin ponos, a nama inspiracija i uzor.

Dok je Patrik uspješno i prije svega hrabro obavljao svoju misiju, dvije cure, Mirna i Nikolina vratile su se po selfie. Željele su uspomenu koja će trajati i nakon što njihove ruže uvenu. Jedna mora stalno na dijalizu, a druga čeka transplantaciju bubrega. Bolest te obilježi, kažu cure i onda kada ništa na tebi ne odaje da si bolestan.

Ona koja nema ništa, od sebe je dala najviše

Bilo je i onih koji su produljili korak, odmahnuli rukom. Onih kojima cvjetić iz dječje ruke ne znači ništa. No opet, ima onih kojima je to sve na svijetu, poput beskućnice Branke. Već danima kaže ne spava, beskućnica je, skuplja boce. I dobro zna kako bole pogledi, okretanje glave. Ona koja nema ništa, od sebe je dala najviše. Vrijeme, pažnju, osmijeh.

"Sretno i želim ti sve najbolje u životu", poručila je Lani Branka.

I od ovoga ste mogli okrenuti pogled, prebaciti na drugi program. Vama bi možda bilo lakše, ali sve bi to i dalje postojalo. I Branka, i Lana, i Patrik. Jednako stvarni s vama ili bez vas. Zato ne okrećite pogled. Iza štake, slušnog aparatića, bolesti vidite ljepotu. Gledajte je ravno u oči.