"Imam 27 godina, po struci sam profesorica hrvatskog jezika i književnosti odnosno, po novom, magistra edukacije istog predmeta. Aktivno govorim, pišem i razgovaram već dvanaest godina na engleskom, njemačkom i slovenskom jeziku, a nedavno sam počela učiti ruski i talijanski.
Pročitajte i ovo
Računalna pismenost mi je na najvišoj razini i nema tog zadatka koji ja ne mogu riješiti. Sveukupno imam šest godina radnog iskustva – morala sam raditi kako bih platila studij. Posljednje četiri godine radila sam kao honorarac prevoditelj i administrativac, ali s punim radnim vremenom bez ijednog dana bolovanja ili godišnjeg odmora. I tome je došao kraj, kriza je uzela svoj danak, a ja sam ostala bez jedinog izvora financiranja.
Morala sam se natrag doseliti kod roditelja koji imaju preko 50 godina, rade u tvornicama teške fizičke poslove i žive na minimalcu. Nažalost, sada me moraju uzdržavati, iako bi, prema nekom logičnom i normalnom slijedu, ja morala sada uzdržavati njih ili barem svoju mlađu sestru koja završava fakultet i koja se isto pita hoće li moći preživjeti, hoće li se moći zaposliti.
Visoko sam obrazovana, mlada sam, marljiva i ambiciozna, no ja u Hrvatskoj ne mogu dobiti posao. I to je ta tužna istina i užasna stvarnost koja je pogodila tisuće i tisuće sličnih meni i zato moje ime ovdje nije važno........
Kao i ostale, svaki me dan pogađa nepravda i moje strpljenje te samopouzdanje uništavaju odbijenice i negativni odgovori na sve moje prijave za posao. U dvije godine sam ih skupila 350 (a stižu i dalje). Isprva sam se javljala samo na oglase koji se tiču samo moje struke, a nakon godine dana očaja počela sam se javljati na sve poslove – sve od čistačice preko prodavačice, serviserke bicikala, dadilje, administrativne referentice, portira, copywritera, voditelja radijskog ili TV programa… do profesorice hrvatskog jezika.
U dvije godine pozvana sam na samo jedan razgovor, za portira, i odmah su me obavijestili da nisam dobila posao jer 'oni traže kvalificiranije ljude'. Uvijek nešto ne štima sa mnom: nisam muško, prestara sam, premlada sam, previše sam obrazovana, nisam dovoljno obrazovana, nisam rođena u Zagrebu, imam samo hrvatsku diplomu, a oni traže njemačku ili austrijsku, nemam auto, nisam polagala ispite iz menadžmenta (jer nemam novce za ispit od 5000 kn), nemam dovoljno radnog iskustva, imam previše radnog iskustva, moje prezime nije poznato nikome iz uprave itd.
Kako živim u Prelogu, javljala sam se na natječaje u Čakovcu, Varaždinu, Koprivnici, Murskom Središću, Zagorju… no govorili su mi da ne mogu dobiti posao jer nisam iz tih mjesta – prednost imaju oni koji žive u tim mjestima i u tim krajevima, pa makar bili bez radnog iskustva i bez potrebnog obrazovanja. Tako su mjesto profesora hrvatskog jezika dobivale učiteljice razredne nastave, učiteljice likovne kulture ili geografije, sve s objašnjenjem 'One žive bliže'....
Dva ili tri puta sam se žalila na ishode natječaja, prijavljivala ih prosvjetnoj inspekciji, no do danas nisam dobila ni jedan odgovor o tome kako je inspekcija prošla. Onda sam se javila na nekoliko natječaja u Prelogu. Umjesto mene ili ostalih osoba iz Preloga, posao su dobivali ljudi iz Varaždina, Čakovca, Svetog Martina na Muri, pa čak i Zagreba. Moje je srce puklo. Kako ću preživjeti ovdje kad me ni vlastiti rodni kraj ne želi? Zašto sam ja manje vrijedna? Zašto sam nevidljiva? Što to ne valja sa mnom?
Kako bih zaradila barem nešto, davala sam poduke iz hrvatskog jezika za maturante. Sva im 'čast', znali su sve Cecine pjesme i stihove, no nisu mi mogli izrecitirati ni Voćku poslije kiše, niti mi reći tko je napisao tu pjesmu. Polovica njih nije razlikovala č i ć, a druga polovica je mislila da je 'celeb' sasvim normalna hrvatska riječ. Sramota, no drugo ne mogu ni očekivati od njih kad im je hrvatski predavala učiteljica likovnog, a kasnije su znanje upijali preko moralno i etički sumnjivih emisija, spotova, pjesama i filmova koji nemaju veze sa stvarnošću, barem ne našom.......
U očaju sam na kraju počela vući veze, zvala vrlo daleke rođake da nešto srede, da me nekamo uguraju. Sve je ostalo na obećanjima i riječima ohrabrenja, a samo je jedan od njih iskreno rekao: 'Treba ti omotnica i 5.000 eura.' To sam i sama znala, ali ja nemam 5.000 eura, niti sam toliko pokvarena.
I sada ulazim u treću godinu kako tražim posao. Moja savjetnica u HZZ-u mi je jednom rekla da za mene posla u Hrvatskoj nema i da ću ga morati sama izmisliti. Zato sam igrala Loto i Bingo, sve s nadom da osvojim neki novac i otvorim svoj vlastiti posao i, ako bude prilike, da zaposlim svoje kolege i kolegice koji su u istoj situaciji ili da barem mamu izvučem iz onog pakla u kojem radi, ali eto… ništa. Banke su mi zatvorile vrata, a od roditelja sam dobila savjet da svoju sreću potražim vani.
Tako sada i radim, odlazim u Kanadu ili Njemačku ili Australiju, tko god da se prvi javi, i radit ću za kanadski ili njemački ili australski minimalac, ali ću raditi i svojim ću radom napredovati i svojim ću radom živjeti i svojim ću radom pomagati roditeljima te ih konačno bez osjećaja srama pogledati u oči......
Zato ću, kao i tisuće istih ili sličnih meni, reći 'Zbogom' Hrvatskoj, ali ovog puta nećemo pjevati i skladati žalopojke i rekvijeme za ostavljenom domovinom, ovog ćemo puta pjevati od sreće što smo je ostavili. Odlazim osramoćena, prebijena, zlostavljana, očajna iz ove zemlje i nadam se da ću se jednog dana vratiti, ali samo kako bih izvukla svoje roditelje i sestru iz nje', napisala je djevojka čije pismo u cjelosti možete pročitati na portalu emedjimurje.
