U zoru 1. listopada 1991. prve granate su pale na brdo Srđ iznad Dubrovnika, na područje Rijeke Dubrovačke te na veliko prigradsko naselje Nova Mokošica. Preciznim napadom odmah su pogođeni vitalni objekti za Grad Dubrovnik pa su tako stanovnici već prvog dana ostali bez električne energije i vode, a sam Dubrovnik je od samog početka blokiran i s kopnene i s morske strane.
Iako su agresori očekivali na nepripremljenost, dubrovački dobrovoljci su odoljeli svim napadima. Snage obrane bile su malobrojne, slabo naoružane uglavnom lakim pješačkim oružjem te malim brojem topničkog naoružanja. Uz to, izrađivale su se priručne granate, bombe i protupješačke mine. Početkom agresije, 1. listopada, snage obrane Dubrovnika brojale su samo 410 naoružanih branitelja i 70 ljudi u pričuvi.
Tijekom ratnih djelovanja u Dubrovniku i okolici poginula su 182 branitelja i 11 pripadnika Narodne zaštite iz Dubrovačko-neretvanske županije te 92 civila. Najteža stradanja dogodila su se 6. prosinca 1991. godine kada je cijela stara gradska jezgra praktično bila srušena, a mnoge povijesne palače bile spaljene.
