Zašto Milanovića nitko ne može pobijediti u saborskim verbalnim obračunima?

Saborske rasprave svakako su zanimljivije, gledanije i komentiranije kada u njima sudjeluje Zoran Milanović. Čim se javim za riječ, može se pretpostaviti da će se upustiti u verbalni obračun s političkim neistomišljenicima. Isto tako može se pretpostaviti da će iz tih obračuna izaći kao 'pobjednik', odnosno da će govornički dominirati. Ma što god mislili o Milanoviću, činjenica je da mu je rijetko tko dorastao u sučeljavanjima. I postavlja se pitanje, je li to zato što govori pametnije, stručnije i s više argumenata od ostalih? Ili svoju govorničku dominaciju temelji na drugim retoričkim taktikama? U idealnom svijetu rekli bismo da je dobar onaj govornik koji svoje tvrdnje temelji na provjerenim, jakim argumentima, koji sadržaj izlaže logično i dosljedno. No, svijet u kojem živimo nije idealan i retorička vještina manifestira se dominantno govornom izvedbom, stavom, tonom, ekspresivnošću. Pa onda 'pobjednikom' postaje netko tko retoričkim smicalicama „ušutka“ svoje oponente. Arthur Schopenhauer, njemački filozof iz 19. stoljeća opisao je retoričke (erističke) trikove koje koriste ljudi koji 'uvijek žele biti u pravu' i 'iz svake rasprave izaći kao pobjednici', a Zoran Milanović vrlo je sličan Schopenhauerovu opisu takvog retoričara.

Pročitajte i ovo Kriva taktika Picula otvoreno o Milanovićevoj sudbini: "Potrebna je promjena na Pantovčaku" okupljanje u Brdu kod Kranja Milanović o zasjedanju Sabora: "Neću nikoga požurivati, nikakva alkemija i metafizika, to su vrlo jednostavne stvari"

Milanovićeva osnovna retorička taktika je diskreditirati svakoga tko s njim uđe u raspravu: tako je Josip Bilaver polazio političku školu u Kumrovcu, Margareta Mađerić hiperventilira kada s njim razgovara, a Domagoja Ivana Miloševića osobno se trebalo tjerati da podrži zakon o kamatama. Nitko od njih nema kredibilitet za raspravu, njihovi argumenti su ismijani, a oni sami 'poraženi'.

I koji bi onda trebao biti recept za raspravu sa Zoranom Milanovićem? Prije svega anticipirati takve smicalice (jer Milanović nije više niti toliko originalan, primjerice, politička škola iz Kumrovca je fraza koju učestalo koristi) i odmah se od njih ograditi. Inzistirati na tome da se fokusira na ono što je izrečeno, a ne na to tko je to izrekao. Međutim, čak niti to neće pomoći ako se u raspravu ulazi bojažljivo, neodlučno i sa svim simptomima nesigurnosti i straha koje govornik može pokazati. To je slabost koja neće ostati neprimijećena kod iskusnih i retorički vještih suparnika. Naime, pa čak i neiskusno oko i uho, moglo je uočiti nesigurnost Margarete Mađerić koja se drhtavim, slabim i previsokim glasom obraćala bivšem premijeru. Posprdan smijeh i skretanje pozornosti na lošu izvedbu dovoljno je da umanji njezinu vjerodostojnost. A u političkoj retorici, govornik bez vjerodostojnosti ne vrijedi puno. I nije stoga neobično da je to dominantna taktika koju političari u međusobnim okršajima koriste – ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu. Nerijetko se i Obama sa svojim neistomišljenicima obračunava na takav način, međutim, on to čini puno elegantnije i sa sofisticiranim humorom, dok je Milanović najčešće na rubu vrijeđanja (a nekad taj rub i prelazi).

Jakim osobnostima s izraženim autoritetom i retoričkim umijećem, stavom, neverbalnim znakovima koje odaju sigurnost i samopouzdanje (kod Zorana Milanovića nerijetko i agresivnim neverbalnim znacima, poput ispruženog kažiprsta) u raspravama se može parirati jedino takvom sigurnom govornom izvedbom. U političku arenu trebaju ulaziti samo oni govornici koji su oboružani dobrim argumentima, provjerenim činjenicama, pripremljeni i govornički educirani (kako bi mogli prepoznati kada retorika postaje manipulacija, kada argument postaje argumentacijska pogreška, a kada retorička taktika postaje smicalica) i jedino se tada mogu nadati da neće ostati 'poraženi'.

Jer nije Zoran Milanović toliko dobar retoričar. Već su mnogi koji s njim ulaze u rasprave, loši.

'RETORIKA I POLITIKA' - OVDJE PROČITAJTE SVE KOLUMNE GABRIJELE KIŠIČEK

Dr. sc. Gabrijela Kišiček radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje na diplomskom studiju fonetike predaje Govorničku argumentaciju, Povijest govorništva, Govorništvo za nastavnike i Neverbalnu komunikaciju. Suautorica je knjige "Retorika i društvo" te autorica niza znanstvenih i stručnih radova iz područja retorike. Predsjednica je Odjela za fonetiku HFD-a te članica međunarodnih udruženja retoričara.