Najveći dar koji nekome možete dati: "Jednog dana se i mi možemo naći u situaciji da nam život ovisi o transplantaciji"

Posebno educirani liječnici prilaze ožalošćenim članovima obitelji i razgovorom im objašnjavaju da smrt njihovog najmilijeg ne mora značiti kraj. Njegovi organi mogu pomoći i pružiti drugim oboljelim osobama priliku za kvalitetniji život. Mnogim oboljelima je upravo transplantacija organa prilika za drugi život.

Preduvjet za razgovor s članovima obitelji preminulog o transplantaciji organa je moždana smrt pacijenta. "Smrt se može ustanoviti cirkulacijskim kriterijima, a to je nakon što netko nema više puls, nema tlak i srce mu stane. No, smrt se može ustanoviti i dokazivanjem moždane smrti. Zapravo - ne postoji više smrti, smrt je samo jedna, a radi se o načinima kako je mi ustanovimo", kazala je za DNEVNIK.hr bolnička transplantacijska koordinatorica u Kliničkoj bolnici Dubrava, anesteziologinja i intenzivistica dr. Vlasta Merc. dodala da je taj cijeli postupak koji se u tim trenucima događa strogo propisan zakonima.

Pročitajte i ovo Uspjeh hrvatskih liječnika Ana ne skida osmijeh s lica, nedavno je počeo njezin novi život: ''Da je bilo jednostavno, nije. Sve sam morala prilagoditi“ Uoči svjetskog dana srca Veliki uspjeh liječnika iz KBC-a Zagreb: Pacijentici po drugi put transplantirano srce

Svaka država, kaže, ima stroge regulative o utvrđivanju moždane smrti. "Radi se o potpunom prestanku rada moždanih funkcija. Bolesnik je preminuo jer mu mozak više ne radi, glavne funkcije koje nas čine čovjekom u mozgu više ne postoje. Naše misli, naši osjećaji, sve što smo bili kao osoba, ali i životno važne funkcije poput centra za disanje, centra za regulaciju tlaka i centar za regulaciju temperature, dakle - svi životno važni refleksi i te visoko važne funkcije su u mozgu. Kad mozak prestane raditi, zahvaljujući napretku medicine, respiratorima, ventilaciji i raznim lijekovima, srce može još neko vrijeme kucati i opskrbljivati krvlju druge organe", objasnila je.

Vrlo teške i emotivne situacije

Nakon što se ustanovi moždana smrt pacijenta, liječnici pozivaju njegovu obitelj na razgovor. "Razgovor uvijek vode dva liječnika, liječnik koji je liječio pacijenta i transplantacijski koordinator. Vrlo je bitno da obitelj shvati pojam moždane smrti i da oni budu sigurni i bez nedoumica kako je to zaista smrt čovjeka. Moramo biti oprezni u pristupanju obitelji. Tu su vrlo važne komunikacijske vještine, a bitno je prepoznati njihove reakcije u kojima zna biti od tuge, plača, nedoumice, nevjerice, do nerijetko – agresije i optuživanja. Moramo se znati nositi i s tim emocijama obitelji", kazala je Merc i navodi kako se radi o posebnom trenutku kad se obitelji priopćava smrt njihovog najbližeg.

Objašnjava kako se radi o teškim i vrlo emotivnim situacijama u kojima se obitelji prioćava strašna vijest i istovremeno se s njima razgovara o doniranju organa. "Nakon što obitelji objasnimo da je bolesnik preminuo i oni to shvate, slijedi pitanje transplantacijskog koordinatora o darivanju organa. Opet uz puno opreza, jer obitelji moramo objasniti kako to nije ništa strašno i da je sve jasno regulirano. Mi ne tražimo pristanak obitelji nego pokušavamo razumjeti želje preminuloga, a koje su povezane uz doniranje organa. Doniranje organa trebalo bi se shvatiti kao privilegij neke osobe da može nekome spasiti život i pomoći. Neki na to gledaju i kao na nastavak kontinuiteta života nakon smrti i da smrt njihovog najmilijeg nije bila uzaludna te da se iz te grozne situacije izvuklo i nešto dobro", dodala je Merc.

Žele doznati želje pokojnika

Zakon o presađivanju ljudskih organa u svrhu liječenja je jasan - ako se netko za vrijeme života nije izjasnio protiv doniranja organa, u trenutku smrti može postati donor. "Mi u Hrvatskoj imamo tzv. Soft pretpostavljeni pristanak. To znači da smo dužni razgovarati s obitelji. Neke zemlje imaju regulirano da se građani moraju upisati kao donatori organa, a u drugima, ako se netko nije izjasnio protiv doniranja, automatski postaje donor. Mi ipak pitamo obitelj za žele pokojnika. Ako oni ne znaju koje su njegove želje, onda im moramo objasniti da doniranje organa nije ništa strašno. Jednog dana se i mi možemo naći u toj situaciji, u situaciji da nam život ovisi o transplantaciji organa. Može se u njoj naći i netko naš bližnji. Pitanje je - koliko nas bi odbilo primiti nečiji organ da nam život ovisi o tome?", objasnila je.

Kaže kako se neki ljudi boje da će tijelo pokojnika biti drugačije i ružnije, no to nije slučaj. "Radi se o postupku koji je kao i svaka druga operacija. U operacijskoj sali, u svim sterilnim uvjetima, ide jedan rez koji se poslije zašije i poslije se ništa ne vidi", pojašnjava Merc. Dodaje i kako nedoumice kod nekih izazivaju vjerska uvjerenja, no da gotovo sve religije koje postoje podržavaju doniranje organa. "Ivan Pavao II je rekao da je grijeh pokopati nešto ako možemo pomoći nekome drugome", kazala je Merc.

Vremena je vrlo malo

Većina obitelji prihvaća doniranje organa premilog. "Mi smo divna zemlja s velikodušnim ljudima koji žele pomoći u nevolji i većina ih dobro reagira. Ima odbijanja, naravno. Neki budu ljuti na cijeli sustav. Mi u razgovoru pokušavamo razumjeti njihovo odbijanje i pokušavamo im objasniti da možda ne gledaju stvari na pravi način. Neki ljudi gledaju na vađenje organa kao na nešto strašno. Istovremeno, kad netko ima karcinom bubrega i on mu bude izvađen, neće više pitati za taj bubreg jer se riješio bolesti. Mozak je ono što nas čini ljudima kakvi jesmo, u njemu su sve misli, ljubav, ljutnja i sve što smo mi", dodala je.

A vremena je malo. Nakon moždane smrti pacijenta, svaki trenutak je dragocjen za organe koji bi nekome mogli spasiti život. "Mi bi odgovor obitelji trebali dobiti u par sati. Nakon moždane smrti pristupamo obitelji, razgovaramo i odlučujemo na najbolji način za sve. To je ponekad vrlo stresno, koliko za obitelj, toliko i za nas", objasnila je Merc.

Ljudi s lista čekanja umiru

Kaže kako se veliki broj takvih razgovora događa u noćnim satima. "Često to bude po noći ili vikendom i tada trpe i naše obitelji. Stoga se ovaj posao može raditi samo uz veliku podršku obitelji. Satisfakciju pronalazimo u tome da smo učinili nešto dobro i nekome spasili život", objašnjava.

"Posao transplantancijskog koordinatora morate voljeti, morate biti entuzijastični i vjerovati u cijeli sustav i vidjeti da je to što radite - dobro koje činite mnogim ljudima. Stresno je nekome priopćiti smrt, osjećate veliku odgovornost prema pet ili šest ljudi kojima nećete pomoći ako vas obitelj pokojnika odbije. Transplantacijske liste čekanja su duge, ljudi umiru na tim listama. Neki nikad ne dočekaju novi organ i uvijek nam je to u mislima", kazala je Merc.

"Kad je netko mlađi, često to poistovjećujem sa sobom i svojim djetetom. Jedna majka je preminula. Njezino dijete je vidjelo da je mami pozlilo, sam je bio doma s njom. Pokušavao ju je reanimirati jer je vidio to na TV-u. Gospođa je, na žalost, preminula nakon nekoliko dana kod nas. Iza nje su ostali njezin suprug i dijete. Svatko bi se poistovjetio s tom situacijom. Gospodin je pristao i gospođa je bila darivatelj organa. U svemu tome se nalazi neka utjeha jer ta gospođa živi u nekom drugome tko isto tako možda ima djecu i njezina smrt nije bila uzaludna", dodala je.

Pomažu obiteljima u najtežim trenucima

U Kliničkoj bolnici Dubrava rade se i transplantacije srca. Privatni podaci o primateljima se ne odaju. "Obitelj ne zna tko će biti primatelj, često ni mi to ne znamo, a ako i znamo - ne smijemo otkrivati te podatke. Neki put se zna dogoditi da mi vidimo primatelje. I onda nam bude drago jer vidimo da taj čovjek, koji je ležao u krevetu osuđen na još tko zna koliko dana, sad sa zdravim srcem nakon intenzivne njege odlazi na odjel potom doma. Živi dalje i radi", kazala je Merc.

Darivanje organa je privilegija koju nemamo svi, navodi. "Razgovorom o darivanju organa transplantacijski koordinatori ne povećavaju bol obitelji već im pomažu da prihvate smrt i toj tragediji daju neki smisao", ističe. Oni obiteljima preminuloga pružaju svu moguću pomoć kako bi lakše prošli kroz vrlo teško razdoblje puno emocija i shvatili da to ne mora značiti kraj. "Mi im pružamo psihološku, administrativnu i svaku pomoć koja im je potrebna kako bi što lakše prošli kroz sve to skupa", dodala je.

Nakon razgovora slijedi strogo regulirano organiziranje eksplantacijskog postupka. Dolaze eksplantacijski kirurški timovi i organi se vade iz preminulog. "Oni tada više nisu prokrvljeni, mi to zovemo ishemijom. Svi organi ne mogu isto vrijeme biti bez krvi. Važan je što kraći rok od njihova vađenja do transplantiranja. Nemaju svi organi isto vrijeme u kojem mogu biti transplantirani - kod srca je to od četiri do šest sati, bubrezi mogu biti bez krvi i do 72 sata", ističe dr. Merc.

U cijelom tom postupku su, uz transplantancijske koordinatore - anesteziolozi, medicinske sestre i tehničari u Jedinici intenzivne skrbi KB Dubrava. Svi su oni nezamjenjivi dio tima koji svakodnevno spašava ljudske živote.

Svake godine u Hrvatskoj se transplantira dvjestotinjak bubrega

Predsjednik Hrvatskog nefrološkog društva prof. dr. sc. Mladen Knotek za DNEVNIK.hr kazao je da se u Hrvatskoj godišnje obavi 200-tinjak transplantacija bubrega. "Mi smo zemlja koja je član Eurotransplanta tako da svi bubrezi svih zemalja, članica Eurotransplanta idu u razmjenu kako bi se osiguralo da se primateljima nađe najbolji bubreg. Ipak, većina bubrega se transplantira unutar iste zemlje. Naravno, naši bubrezi idu i izvan Hrvatske i bubrezi iz drugih zemalja dolaze u Hrvatsku", kazao je Knotek.

Liste čekanja za transplantaciju bubreza su, dodaje, vrlo kratke. "Hrvatska ima jedno od najkraćih vremena čekanja u Europi. Nama je nekakvo srednje vrijeme od dolaska na listu do transplantacije nešto manje od dvije godine, a na listi je negdje oko 300 bolesnika. Ta lista lagano raste", objasnio je Knotek.

"Imamo jako puno transplantacija prema broju stanovnika. Jako smo dobri u doniranju organa i vrlo je mala stopa odbijanja doniranja organa u Hrvatskoj. Čitava situacija oko transplantiranja organa je u Hrvatskoj jako pozitivna", kazao je i upozorio građane da kontroliraju tlak i šećer u krvi te da ako netko ima imalo bjelančevina u urinu, posjeti nefrologa.

Svjetski dan bubrega obilježava se svake godine drugi četvrtak u ožujku. Tim povodom ove godine je pripremljena javnozdravstvena akcija na zagrebačkom Trgu bana Jelačića u kojoj će građanima biti mjeren tlak glukoza u krvi, a 15. i 16. ožujka organiziran je Simpozij u Hrvatskom liječničkom zboru posvećen akcijskom planu za rano otkrivanje bubrežne bolesti. "Mi sada imamo fantastično razvijene transplantacije, sada bi trebalo poraditi na tome da pacijenti nikad ne dođu do potrebe za transplantacijom", pojasnio je dr. Knotek.