Kako do najeftinijeg kruha?

Iako je većina ljudi ljuta na proizvođače, trgovce, prekupce i sve one koji podižu cijene na proizvode, najveći novac plaćamo državi za različite poreze, donosi internetski portal Pametna kuna.

Pročitajte i ovo Promjena u turizmu Novost za iznajmljivače: Za one koji zadovolje kriterije, predviđeni su niži porezi! Pripreme za turističku sezonu Ministar najavio: "Povećat ćemo oporezivanje prihoda u apartmanima"

Istraživanje tog portala odnosilo se na sve proizvode koje svakodnevno kupujemo. Najosnovniji prehrambeni proizvod, kruh, puno više plaćamo ako ga kupimo u pekari ili trgovini nego da ga pravimo u kućnom pekaču. Ovim istraživanjem, u kojem su uneseni sve cijene svih sastojaka potrebnih za pečenje kruha u pekaču, ali i potrošnja struje prilikom pečenja, dokazano je kako je kruh koji prilikom kupnje plaćamo puno skuplji nego da ga ispečemo kod kuće. Čak i da se kupi najskuplje brašno, kvasac i sve ostalo, kruh iz pekača je najmanje dvostruko jeftiniji nego onaj koji svakodnevno kupujemo. Prilikom rada pekača potrošimo struje u vrijednosti 14 lipa po jeftinijoj, odnosno 28 lipa po skupljoj struji. Brašno možemo kupiti po 1,30 kuna, kvasac za 30 lipa, a trošak malih količina šećera, soli i mlijeka u prahu se teško zbraja, ali teško može biti skuplji od 10 lipa pa dobijemo cijenu kile kruha od 2 kune. Naravno, to je najjeftinija varijanta, a sve može biti i skuplje ovisno o cijenama brašna, kvasca i drugih proizvoda.

Analizom cijena ostalih proizvoda koje se mogu napraviti kod kuće, došlo se do rezultata kako se masovna proizvodnja neke usluge ili proizvoda jednostavno ne isplati jer uvijek ispadne skuplja od ručne izrade po sistemu 'jedan po jedan' ili 'uradi sam'. Samim time, najjeftiniji su proizvodi koji se naprave kod kuće ili se dobiju razmjenom.

Najveći dio cijena kod masovne proizvodnje, otpada na različite poreze kojih ima jako puno. Prvi je porez na dobit pa onda porez koji proizvođač materijala ili sirovine plaća na plaće svojih zaposlenika, porez u obliku nekakve koncesije za vađenje materijala za građevinske proizvode, pretplata za radio ili TV, naknada ZAMP-u i još puno svakojakih doprinosa. Sve je to ugrađeno u cijenu materijala. Proizvođač koji kupi taj materijal u kojem je već ugrađena sva sila poreza, prireza, trošarina, koncesija i doprinosa i krene proizvoditi svoj proizvod. On isto tako mora platiti iste te poreze i ugraditi ih u cijenu krajnjeg proizvoda

Nakon svih poreza i davanja na kraju stiže PDV

Na kraju proizvod stigne u dućan. Na sve te silne poreze, prireze, trošarine i sve ostalo trgovac zaračunava maržu koja mora pokriti plaće u kojima su opet porez, prirezi, doprinosi. Istina, to mu se računa u troškove poslovanja, pa na taj dio neće platiti porez ali on računa i nekakvu zaradu, pa će na tu zaradu opet platiti porez.

I kad je cijeli taj proces izračuna završen, dolazimo do krajnje cijene proizvoda, koja je sad već krcata raznoraznim porezima, doprinosima, naknadama, davanjima, a na kraju država na sve poreze naplati još i PDV. A PDV plaća kupac, a ne trgovac koji ga samo naplati kupcu i proslijedi državi.