Provjereno slavi svojih prvih deset godina, što je bio povod za razgovor s Ivanom Paradžiković, urednicom Provjerenog.


'Provjereno' je sinonim za televizijsko istraživačko novinarstvo. Koliko je to bilo teško postići?

Ne znam je li bilo to teže postići ili je teže možda održati taj nekakav standard i razinu koju smo dosegnuli. Izuzetno je teško i još odgovornije ispuniti sva ta silna očekivanja koja gledatelji od nas imaju.

Takve forme jako dugo nije bilo na hrvatskim televizijama. Kako ste se odlučili za takav tip emisije s kojim ste postigli ogroman uspjeh?

Jednostavno smo se iz tjedna u tjedan trudili najbolje napraviti ono što smo si taj tjedan zacrtali, odnosno teme koje smo izabrali. Tužno je što nema više takvih formi. One su izuzetno zahtjevne, iscrpljujuće, stresne i opasne. Novinari često nose glavu u torbi i taj se posao ne može platiti, nema tu cijenu kad riskiraš vlastiti život i komfor radi neke priče, ali to je ono što mi volimo raditi i to je ključ svega. Mi smo svi luđaci koji to živimo, koji smo to izabrali. Zvuči kao floskula, ali to je stvarno puno više od posla. Ne postoji trenutak kada se možeš isključiti iz onoga što radiš.

Često otvarate neka teška pitanja i radite teme koje su zaista teške i osjetljive za pojedine ljude o kojima radite priče. Prijete li vam, koliko često i kako se s tim nosite?

Postalo je dosta često, ali se trudimo ne pridavati tome na važnosti. Naravno da nam nije svejedno, bili bismo ludi kada bi nam bilo svejedno, ali u fokusu uvijek imamo priču zbog koje to radimo. Mi smo posve sporedni u cijeloj toj organizaciji posla. Jednostavno, izađeš iz svog tijela, prestaneš biti ti, osoba imenom i prezimenom, već si u službi javnosti, tog gledatelja koji nam se obratio, u službi neke veće priče od nas samih.

U novinarstvu postoje neke puno lakše forme, koje također otkrivaju probleme i rješavaju ih. Jeste li ikad pomislili da se bavite nekom drugom formom u televizijskom novinarstvu zbog takvih neugodnih stvari?

Nikad, valjda sam jedna od rijetkih kojoj se ispunio san da radi ono što je maštala da će raditi kad je bila curica od osam-devet godina. Također i cijela ekipa Provjerenog. Jednostavno, ne može se to opisati nekome tko to nije doživio. Kad uspiješ ispraviti neku nepravdu, kada uspiješ promijeniti zakon ili riješiš neki problem, kada Ema u četiri dana riješi ono što policiji nije uspjelo u dvije godine, kad shvatiš koliku moć imamo, silna je to odgovornost. To te hrani, tjera te da dalje to radiš. Ne može se opisati riječima osjećaj kada ti stariji čovjek priđe na cesti, stisne ruku i kaže: „Svaka vam čast“. Ne kaže ti da si bio lijep i krasan, nego svaka vam čast. To je baš ono... srce k'o kuća.

Niste li kao dijete htjeli biti liječnica ili frizerka, nego odmah novinarka? Ili ste imali neke druge dječje snove?

Nisam, odrastala sam u specifično vrijeme. Bila je to '91., živjela sam u Vojvodini. Nama su tada hrvatski mediji i vijesti koje smo dobivali iz Hrvatske bili jedini doticaj sa stvarnošću. Gledala sam kako moj djed, koji je bio strašan autoritet ne samo u kući nego i u selu, s kojim strahopoštovanjem gleda taj Dnevnik i cijela obitelj skupa s njim. Divila sam se tim ljudima, htjela sam biti ta koja će donositi istinu.

Kako je krenuo put do tog cilja?

Upisala sam novinarstvo...

Nije bilo dileme?

Kako sam bila dobra i u prirodnim znanostima, u matematici, fizici i astronomiji, imala sam neke dileme o molekularnoj biologiji. No, to je bio samo kratkotrajan hir, ovo je bila dugoročna ljubav. Upisala sam fakultet i napravila sam neki zadatak koji je impresionirao profesora koji mi je rekao da je to jako dobro i da odem to ponuditi nekome na televiziju. Ja sam došla na Novu TV i rekla da imam nešto. Tadašnji direktor programa Branko Vukšić samo se nasmijao jer to nije bio televizijski format, ali mi je rekao da se smijem muvati tu po redakciji. Eto, tako je krenulo.

I vi i drugi novinari vaše redakcije, kao i sama emisija Provjereno, dobitnici ste brojnih nagrada i publike i struke. To nije baš čest slučaj jer obično nagrađuju ili jedni ili drugi, ali vas nagrađuju svi. Koje su vam nagrade draže i više vam znače, struke ili gledatelja?

Ne mogu izdvojiti koje su mi važnije, važne su mi jedne i druge. Bila bih preskromna da nam nagrade nisu bitne. Naravno da jesu jer su one, ako su od gledatelja, a za njih radimo, pokazatelj da nas vole i prate, od njih živimo. I one od struke su nam stvarno veliko priznanje.

Možete li neku izdvojiti?

Neki dan sam računala, sveukupno je bilo 13 nagrada u redakciji Provjerenog. Naravno da su divne ove HND-ove za istraživačko novinarstvo, to je stvarno vrh vrhova. S druge strane meni su osobno jako drage „Krunoslav Sukić“, nagrada za promicanje ljudskih prava i Joško Kulušić. To su neke koje su srž ovog posla kojim se mi bavimo, promicanje ljudskih prava, zalaganje za socijalno obespravljene, marginalizirane, drugačije... Te su nagrade baš meni osobno srcu bliske.

Vratimo se tim temama koje su vrlo često teške i mučne. Plačete li ikad zbog nečega što radite?

Ne mogu ostati imuna, sve to proživljavam vrlo intenzivno, i ljutnju zbog neke nepravde, frustraciju, ali isto tako i tugu i sreću. Sve to uzimam srcu i sve se to nekako reflektira na mene.

Koliko to čovjeka troši?

Jako. I troši i hrani.

Koje su vam priče bile najteže?

U deset godina se dogodilo oko 500 emisija, što znači oko 2000 priča. Stvarno je teško izdvojiti jednu od svih njih. Ali jedna mi je ostala urezana u pamćenje zbog osjećaja koji je stvorila u redakciji. Kad je Maja Medaković ispričala priču o samohranom ocu Matiji i njegovom sinu Milanu, jutro nakon emisije kad sam se probudila, uzela sam kavu i mobitel. Na telefonu mi je bilo 800 nepročitanih mailova. U prvi trenutak sam pomislila da se nešto pokvarilo na telefonu. Svi su se ujedinili da pomognu tom čovjeku, sve je drugo postalo sporedno i manje bitno, sve su se razlike prebrodile. Stvarno ništa drugo nije bilo važno osim ta dva čovjeka u tom trenutku. To je bilo stvarno fenomenalno. Ujutro sam došla u redakciju gdje je bio potpuni šou jer su telefoni zvonili, ljudi su dolazili... Nastala je neviđena potreba da svi budu dio te priče. Najbolji mi je trenutak bio kad sam ujutro ušla u redakciju – nije bilo nikakve euforije ni silnih uzbuđenja jer smo imali posla za napraviti. Trebalo je riješiti sve te telefone, bankovni račun, centar za socijalnu skrb... Imali smo puno posla, samo smo se dogovorili tko će što raditi, svi smo se prihvatili telefona i šutke smo nastavili mirno rješavati... Super je to bio trenutak. Koliko god smo bili sretni i ponosni, nije nas ponijelo nego smo ostali čvrsto nogama na zemlji i dalje samo smo radili svoj posao.

Kako se nosite sa slavom koju neminovno imate? Pretpostavljam da vas prepoznaju na ulici, u trgovini...

Sve je to vrlo simpatično, ne doživljavamo sebe kao neke bitne i slavne ljude. Mi smo novinari, samo radimo svoj posao. Taj je posao kao i svaki drugi posao. Jednostavno, mi smo isto jedan kotačić koji pomaže da društvo funkcionira, samo imamo malo veću odgovornost i malo veću moć, ali smo samo jedan kotačić u nizu.

Ali ljudi vas znaju i prepoznaju. Nedostaje li vam nekad anonimnost?

Nedostaje da se mogu isključiti od svega. Za godišnji odmor biram što veću divljinu gdje nema ljudi, da se malo pročistim.

Kako se opuštate od stresa koji je neminovan i nagomilan?

Često sam u šumi sa psom ili šetamo nasipom... To je moja terapija.

Da nije Provjerenog, gdje biste bili danas? Je li bilo plana B?

Ne. Televizija je ljubav, nikad ne postoji B. To je nekako ziheraški, a ja nisam ziheraš niti planiram, samo se prepustim. Stisnem zube i skočim na glavu.

Ivana Paradžiković za 10 godina je gdje?

Kažem, ne planiram. Živa, nadam se.

Što nam donosi nova sezona Provjerenog?

Provjereno u novoj sezoni donosi jako uzbudljive i zanimljive teme. Cijelo ljeto ih pripremamo bez obzira što imamo stanku od ekrana. I dalje se ne gasimo, cijelo vrijeme radimo. Pripremamo jednu ekskluzivnu priču koja je ekskluzivna ne samo za područje naše zemlje nego je vrlo bitna tema za cijelo europsko tlo. Bit će tu intrigantnih priča, razotkrivamo, malo grebemo ispod površine i u političke neke teme, otkrivamo korupciju i kriminal, tako da po provjerenoj formuli nastavljamo dalje.