Ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva Mario Stipančević poslao je pismo predsjedniku Sabora Boži Petrovu povodom najava o izmjenama "Zakona o državnom arhivu".
Pročitajte i ovo
Pismo prenosimo u cijelosti:
Poštovani gospodine predsjedniče Hrvatskoga sabora, poštovani zastupnici u Hrvatskom saboru,
U hrvatskoj javnosti se 4. veljače 2017. iznenada u medijskom prostoru pojavila informacija kako su ovih dana upravo dovršene izmjene „Zakona o državnom arhivu“ koje stranka Most stavlja u proceduru u Hrvatskom saboru. Pri tome nije bilo reference na mišljenje struke ili resornog ministarstva o tom pitanju, niti se bilo kome iz arhivske struke dalo mogućnost nešto o tome reći u javnosti. Hrvatska javnost stoga može steći dojam da i arhivska struka i resorno ministarstvo o tome uopće nema stava ili da je njihov dosadašnji stav o toj stvari bio suprotnoga predznaka od rješenja koje sada predlagatelj zastupa.
Kao predstavnici stručne arhivističke zajednice sa pozicija središnjih ustanova, tijela i organizacija stručne arhivističke zajednice u Hrvatskoj, želimo naglasiti kako senzacionalizam u lansiranju informacija i prenošenju vijesti koje se tiču tako važnih stvari, a bez uključivanja same struke ne smatramo primjerenim. Arhivisti su u Hrvatskoj niz godina razapeti između naravi vlastitog poslanja iz kojeg proizlazi imperativ omogućavanja dostupnosti i korištenja gradiva u državnim arhivima, svakome pod jednakim uvjetima, i brojnih ograničenja koja proizlaze iz različitih zakonskih, provedbenih i ugovornih obveza koje su arhivistima kao stručnjacima izvana nametnute. Dugogodišnja stručna obrazlaganja i cijeli niz nastojanja od strane same struke uvijek su zahvaljujući čvrstim argumentima završavala zaključkom kako je neophodno ući u postupak donošenja posve novog arhivskog zakona. Međutim, učestale političke promjene i diskontinuitet u svim spomenutim nastojanjima u odnosu na resorno ministarstvo, nisu do danas omogućili da se reforma arhivskog zakonodavstva dovrši u skladu sa suvremenim potrebama i stavovima struke.
Široka dostupnost gradiva je smisao djelovanja suvremenih arhivista u Hrvatskoj i drugdje, a o iznimkama povezanim s postojećom legislativom te o poteškoćama koje iz toga proizlaze u radu s gradivom i korisnicima najbolje mogu govoriti sami arhivisti. Međutim, iz najnovije medijske kampanje oko ovog pitanja očito je kako same arhiviste u ovom slučaju o tome nitko ništa ne pita. Spominje se mijenjanje „Zakona o državnom arhivu“ (nepostojećega), a ne važećega „Zakona o arhivskom gradivu i arhivima“ koji se odnosi na sve arhive i način djelovanja arhivske službe u Hrvatskoj. Iz toga ni upućeni ni neupućeni čitatelj ne može razlučiti radi li se o pogrešci onih koji namjeravaju mijenjati zakon ili o pogrešci slabo informiranih novinara. Vjerojatno je tome tako upravo stoga što od arhivista nije zatražena odgovarajuća informacija, niti im je u javnosti dana prilika da o relevantnim pitanjima obrazlože stručni stav i meritum problema. Ta je prilika uglavnom dana pojedinim konačnim konzumentima arhivskoga gradiva koji stvari promatraju isključivo iz vlastite perspektive.
Međunarodni Etički kodeks arhivista (EKA) navodi kako se arhivisti „zalažu za što širu dostupnost gradiva i pružaju usluge svim korisnicima bez razlike (…) suzbijaju nerazumna ograničenja u pristupu i korištenju zapisa, ali mogu predložiti ili prihvatiti kao uvjet za preuzimanje nekog gradiva jasno utvrđena ograničenja s privremenim trajanjem (…) nepristrano primjenjuju sva utanačenja utvrđena u trenutku preuzimanja gradiva, ali u interesu liberalizacije pristupa, oni bi trebali iznova dogovoriti uvjete ugovora kada se okolnosti izmijene“ (EKA, br. 6). Istovremeno arhivisti „poštuju i slobodu pristupa i privatnost te postupaju unutar granica zakonskih propisa koji su na snazi (…) moraju poštivati privatni život osoba koje su stvorile zapise, kao i onih na koje se zapisi odnose, osobito kada te osobe nemaju utjecaja na odluke o korištenju i raspolaganju gradivom“ (EKA, br. 7).
U konačnici, arhivisti su prvi koji žele ukloniti svaku neosnovanu prepreku i ograničenje između gradiva koje čuvaju i stručno obrađuju i njegovih potencijalnih korisnika bez obzira na njihovu provenijenciju. Upravo stoga pozivamo političke strukture da se pitanjima neophodnih promjena u arhivskoj struci ne prilazi parcijalno, a pogotovo ne bez temeljne stručne i šire javne rasprave. Samo sinergijom struke i politike moguće je iznaći najkvalitetnija rješenja.
Potpisnici:
• u ime Hrvatskog državnog arhiva, dr. sc. Mario Stipančević, v.d. ravnatelja
• u ime Hrvatskog arhivskog vijeća, Darko Rubčić, predsjednik
• u ime Hrvatskog arhivističkog društva, dr. sc. Dražen Kušen, predsjednik
• u ime Katedre za arhivistiku i dokumentalistiku OIKZ FFZG, izv. prof. dr. sc. Hrvoje Stančić, predstojnik
